150 godina od smrti simbola nezavisnog novinarstva u BiH: Mehmed Šakir Kurtćehajić  

U mjesecu septembru davne 1872. godine, na bolji svijet je preselio prvi bošnjački novinar za kojim je plakao Carigrad. On nije bio samo novinar, Bio je iskreni vjernik, kulturni misionar i prosvjetitelj.

Muris Idrizović u svom članku o Šakiru kazao je slijedeće: “Htio je mnogo, zamisli su bile plemenite i progresivne, ali sušica je presjekla sve”.

U početku svog novinarskog posla jednostavno je bljesnuo na periferiji Osmanskog carstva sa jasnom namjerom da istinom otvori oči i postavi nove vidike Bošnjacima, bez obzira na konfesiju, i to na jedan neobično visok i bogat nivo komunikacije nastojeći ih pronicljivo upozoriti na nedaće sa kojima će se suočiti. Nemiri, nesigurnost latergija i intelektualna učmalost na kraju je polučilo neizbježno ljudsko i matrijalno razaranje i stradanje. Njegov list romantičarskog naziva ”Đulšeni saraj (gülsen-i-saray ) preveden kao Sarajevski cvjetnik mada je prikladniji prevod Sarajevski ružičnjak) osnovan je 1868. godine, neobično je da je on bio osnivač, urednik na kraju i finansijer. Sve ovo mu je dalo krila da bude nepristrasan, objektivan I britak kao sablja. Nema sumnje da je posijao sijeme na obrazovnom,  kulurnom političkom planu kod Bošnjačkog naroda te je njegov nevjerovatni intelektualni potencijal i entutuzijazam nadaleko je bio na glasu. Skoro nevjerovatno zvuči da je bio i predsjednik sarajevske općine.

Safvet-beg Bašagić nazvao ga je i “prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini.”

Da se ne bi bavili recikliranjem vrlo oskudnih tekstova o radu i životu Kurtćehajića u nastavku ćemo prenijeti što je zapisao o Šakiru Mitar Papić, (“Tragom kuturnog naslijeđa” Mitar Papić,”Svjetlost”, Sarajevo 1976 godine) čovjek koji je dao nevjerovatan doprinos u očuvanju nematerijalne kulture koja se ponaosob odnosila na kulturne i obrazovne prilike naroda u Bosni praktično od njenog nastanka.

“Pojavom prvog lista u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 19 vijeka javlja se i jedna nova profesija. Godine 1866. u Sarajevu je otvorena vilajetska štamparija i pokrenut list “Bosanski vijestnik”. Iste godine počinje izlaziti službeni vilajetski list “Bosna” a dvije godine kasnije i novi list “Sarajevski cvjetnik”. Ovo je samo sobom, uslovljavalo i novinarstvo kao profesionalno zanimanje.  Tako se nekako u isto vrijeme pojavljuju Mehmed Šakir Kurtćehajić i Miloš Mandić kao dva prva novinara u historiji naše štampe. U svakom pogledu  dva zaslužna poslenika u kulturnoj historiji Bosne. 

Mehmed Šakir Kurtćehajić rodio se 1844. godine u novopazarskom sandžaku u Bijelom Polju, koji je bio sastavni dio bosanskog vilajeta. Otac mu je bio kadija i službovao  je  u više mjesta u Bosni. Tako su i Mehmed Šakir našao u Sarajevu. Gotovo sve što je o njemu pisano zaključivano je na osnovu njegovih tekstova u listu koji je više od tri godine sam uređivao i izdavao. U nedostatku drugih izvora, osim navedenih tekstova, javljali su se pogrešni  podaci o životu i radu Kurtćehajića.

Dovoljno je međutim, samo na osnovu onoga što je napisao, zaključiti da se radi o jednom talentovanom, i za svoje vrijeme progresivnom kulturnom radniku. Ovo tim prije što je sve napisao do svoje 28 godine kada ga je 1872. godine pokosila tuberkuloza. Umro je u Beču, gdje je tražio lijeka, ali ga nije našao. Treba istaći još jednu činjenicu koja zadivljuje čovjeka kada se nađe nad tekstovima Kurtćehajića, naime, Kurtćehajić je bio samouk. 

“Sarajevski cvjetnik koji je uređivao sam Kurtćehajić prije više od sto pedest godina (1868–1872), sačuvao je od zaborava mnoge podatke iz naše prošlosti, odnose koji vladaju u vilajetu, atmosferu u kojoj se sve to kretalo. Treba posebno naglasiti ljepotu našeg jezika. List je, naime, kao i Bosna,  izlazio na turskom i na srpskohrvatskom jeziku. Ističući osobine Kurtćehajićevog jezika Safvet Bašagić piše: “.. za to je i svratio pozornost  na svoj list ne samo diplomata nego i prvih literata u Turskoj.”

Sarajevski cvjetnik je pored vijesti iz bosanskog vilajeta i Turske carevine redovno donosio i vijesti iz nekih evropskih zemalja. Sam Mehmed Šakir često je pisao protiv sujevjerja koje je vladalo u tadašnjoj Bosni, pružao pouke o higijeni, donosio zanimljivosti itd. Međutim, njegovo pero bilo najoštrije u kritici. To se posebno isticalo u polemici sa nekim zagrebačkim, a još češće, sa beogradskim listovima. Kurtćehajić se,  naime, u pogledu državno-pravnog položaja Bosne, zalagao za status qvo, pa je najviše osuđivao one koji su to dirali. 

Kreševljaković je zabilježio da je “Sarajevski cvjetnik” imao tiraž od 2000 primjeraka, a to je u to vrijeme predstavljalo svojevrstan rekord. Oko 1000 primjeraka išlo je u Carigrad.

O popularnosti Kurtćehajića u Carigradu svjjedoči i jedno pismo Rašid-bega iz Carigrada, koji je pitao Mehmeda Šakira gdje je školu učio kada tako piše? U odgovoru na ovo pismo, koje je Kurtćehajić objavio  u “Sarajevskom cvjetniku” vide se dva zanimljiva podatka iz života Kurtćehajića. Naime, ovdje sam navodi da nije učio nigdje izvan Bosne. Najviše je naučio od svoga oca. Osim toga, ovdje je istaknuta njegova velika želja da ide u Evropu i da tamo nešto nauči. Kurćehajićeva popularonsti u Carigradu pored stvarno dobro i pismeno uređivanog lista na periferiji Turske Carevine, motivisana je, vjerovatno, i njegovim “podaničkim” odnosom prema Carigradu. Odnos koji je Kurtćehajić istako kao prvi među pet zadataka pokretanja lista. (Safvet Bašagić naveo je u citiranom članku, pored ostalog, naveo da mu je pričao otac da mu je kazivao Arif Hikmet-beg Stočević, kada je došao brzojav u Carigrad o smrti Mehmed Šakira Kurtćehajića. U Carigradu su plakali kao djeca i da ih je njegova smrt više potresla nego gubitak Beograda.

Svaku kulturnu aktivnost u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, bez obzira dali se radi o muslimanskom, pravoslavnom  ili katoličkom stanovništvu propratio je sa velikim simpatijama. On se posebno oduševljava svakim pokušajem otvaranje škola. Suprostavlja se svemu onome  što smeta prosvjećivanju naroda, i to bez obzira na to od koga je dolazilo to ometanje. Iako nije kao što je sam naveo, izlazio u Evropu, osim kao bolestan u Beč, iz mnogih njegovih  tekstova može se zaključiti, da je težio ka evropskom obrazovanju. Niko u to vrijeme nije oštrije pisao protiv orijentalnog pozorišta zvanog Karađoz kao Kurćehajić, zalažući se istovremeno, za evropski teatar u Bosni. Posebno se zalagao za izvornu narodnu umjetnost. “Živjeli braćo Bošnjaci” –  piše na jednom mjestu- “neka i u buduće vaše Stambolije viču “Debela glava Bošnjaka” kada vi radije slušate gusle uz koje vam se pričaju djela vaših predaka nego ćemane, kanon itd. Vi na takve besposlice nemojte glave okretati. Oni koji vam tako govore odrasli su u hamamli ćulama, te ne znaju šta je čast ni šta je uljudnost.

Na jednom drugom mjestu u listu piše: (broj 32. Od 09. Oktobra 1871 godine. )

“Osobito nam je drago što možemo javiti o jednom blagotvornom uspjehu u prosvjeti, to jest, zaveden je običaj da neškolujuća mladež i odrasli ljudi mogu nedjeljom i u praznične dane u školu dolaziti, te se poučavati, u čitanju i pisanju. Dobro bi bilo da se ovaj način narodnog obučavanja svuda zavede, jer našem narodu pismena nauka vrlo treba. Ovo spada među najstarije podatke o obrazovanju odraslih u Bosni i Hercegovini. U istom broju ovog lista preporučuje se otvaranje  čitaonica, a na jednom drugom mjestu pozdravlja otvaranje pravoslavne čitaonice u  Brčkom.

Kao izdavač i urednik lista, gajio je jedan vrlo kulturan odnos prema čitaocu. Pošto je sam radio u listu i bio bolestan, to je dolazilo do prekida u izdavanju lista. Te prekide bi unaprijed najavio čitaocima i za to vrijeme bi smanjio i pretplatu predbrojnicima, kako je pretplatnike nazivao. Po povratku sa bolovanja ponovo bi se obraćao toplim tekstom svojim čitaocima.

Mehmed Šakir Kurtćehajić, iako je vrlo mlad umro, spada među zapaženije kulturno-prosvjetne radnike naše druge polovine devetnaestog vijeka. Njegov list “Sarajevski cvjetnik” koji su u cjelini i bez dvoumljenja može nazvati njegovim, sačuvao nam je izobilje zanimljivih činjenica iz perioda u kome, inače, nije mnogo pisano. Ko se bude bavio istorijom srpskohrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, njegovi tekstovi, za taj period predstavljaju dragocjene izvore. Istoriija našeg školstva i pismenosti, takođe, neće moći mimoilaziti ono što je iza sebe ostavio Mehmed Šakir Kurtćehajić.

Piše: Ismet Fazlić

Akos.ba