Zov uspomena
Hodao je tihim koracima po avliji, ispunjen nekom strepnjom i nemirom. Nije ga sprva opazila, kasno je, a bila je već ponoć prošla, samo se huk Neretve iz daljine čuo. Ljetna noć. Onako teška, sparna… Mostarska. A nebo vedro, zvijezdama ispunjeno. Oduvijek je bila lahkog sna i osjetila svaki njegov nemir; ma koliko god se trudio da od nje to sakrije, nije mu uspjevalo. Znala je ionako da pusti san na oči mu večeras neće doći, jer je zov uspomena iz prošlosti razbijao tišinu kojom se okitila ljetna noć i tjerao san od sebe. I tako je svake godine, samo je li se avgust primakao, sjećanja pokucaju i otvore zastor što vrijeme ga neprimjetno niže kroz godine. Znala je da mu njena riječ večeras neće trebati kao inače. Tako on uvijek avgustom, povuče se u sebe i samo bi mudrovao ispod stare trešnje u avliji slušajući modru rijeku dok od hridi udara.
Eto tako je to Bosno s tobom, takav je ovaj tvoj Bošnjak, ne da se vremenu da ga od sjećanja odvoji i zaboravi na minulu prošlost. Voli on i druge, ali ti si mu eto nešto drugačija, posebnija. Poput majke iz čijeg krila se otrgnuti ne da. Evo, Ahmed se večeras od sjećanja odvojiti ne može, džaba, uvijek su ista… Ustvari, kako vrijeme promiče, nikako da blijede, nego iznova prožimaju i diraju čitavo njegovo biće. Zarobaviti ih ne može i ne želi, a nije mu lahko ni prisjećati se. Dvojicu je sinova na bolji svijet ispratio… Još su mu ona nevesinjska polja pred očima pukla, daljine nepregledne. Sjećao se kako ih je dvojicu u školu ispraćao, s posla se kući vraćao, kako ga je hanuma u avliji mirisnoj, sa kahvom vrućom bosanskom, čekala. Nije se tamo ni vraćao otkad se smirilo, kaže teško mu, ne može, ionako mu iz sna slike sjećanja ne izlaze.
Nudili su mu, onda kad mnogi su išli vani, gdje god stignu, samo da iz Bosne krvlju natopljene idu, nudili mu da ide i on. Nije htio. Samo ih onako pogledao i pogledom osudio, oči mu pune suza, ali ne da krenu, već onako, zaustavljene. Pričali su da ga poslije nisu haman često sa suzama viđali, sve je on to progutao, u sebi ugušio. Zna da su mu poginuli ali ko’ šehidi ako Bog da. I stid ga nije, ponosno će zemlju bosansku sa mezara ljubiti i dove učiti. Ovakvi će, poput njega, i toprak napustiti, negdje drugo gnijezdo sviti, i živote dati, ali slobodu zemlje prodati neće, niti će iz nje ići. Vjeru i čast, slobodu i ponos, dati neće, krvlju će zemlju natopiti, bol popiti, ali će uzdignute glave pred ljude stati. Uhvatit će suzu staklenu, bosansku, majčinu, i njome lagano zaliti ljiljane što eno, krase i Kovače, i Šehitluke, dok nišani, sve jedan do drugog, ko’ snijeg bijeli, bude ponos, snagu, inspiraciju.. Eto taj ponos su vijekovima ranjavali i vrijeđali, ali ga uništili nisu. Svjedoči to i modrozelena Neretva, hladna, što hukom budi Ahmeda iz sjećanja, i stapa se ovog jutra sa sabahskim ezanom.
”Vakat je”, lagano izusti, uzdahnu i pođe uz stepenice, opet tihim koracima, pazeći da je ne probudi, ne znajući da ga je ona svo vrijeme čekala, sa prozora gledala…
Za Akos.bA piše: Zekija Krvavac
