Život i običaji Bošnjaka: ponos na prvom mjestu

Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhammedovu, islam, te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su je donijeli, sa Turcima, i zato se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena, jer kod njih prevlađuje vjerska strana.

Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:

Ja kakav je Suljo-bajraktare,

Tanka stasa, rumena obraza,

Crna oka kano u hajduka,

A pleća mu šira od aršina.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kqao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: „Ispružena strjelica više se ne vraća.“

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.

Bosanski su muslimani agrikulturan narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi grudu koju su mu pređi namrli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi.

Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u Dragoga Boga, Velikoga Allaha, pa – ako ustreba – on će ravnodušno podnijeti sve boli ovog svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago – bilo to dobro ili zlo – on to ravnosušno podnosi jer zna da mu je to Dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.

Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnošću. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana, klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca, ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zađe, klanja akšam. U dva sata poslije zapada sunca, klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Mekki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli Dragome Allahu.

Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran. Govori malo, a kad govori pazi da ne rekne što valjana ili odlična čovjeka nedostojna. Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, odraće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.

Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredjeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako, mogu oni za lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti osjećaju. To je takozvani ćeif.

Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćejf. Ali kolike li razlike između ćejfa i esprita!? I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćejf da se čovjek smirio, da se je smirilo ne same tijelo nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kavu piješ ili grizeš cigar duhana.“ Elem nešta slična onoj talijanskoj: dolce for niente. Ćeif opet u širem smislu jest ono što bismo mi rekli: „Hoće mi se!“ ili „Drago mi je!“ Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu.“ Isto tako, upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćejfu.“ – pa mirna Bosna.

Izvor: Život i običaji muslimana

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva