Zašto se današnja omladina udaljila od uleme?

Rekao sam jednom od ovih mladića: ”Dužnost  vam je da uzimate znanje od alima i da ih pitate o onome što ne znate.”

Rekao mi je: “Gdje da nađemo ulemu u čiju vjeru i znanje smo sigurni? Mi nailazimo samo na ulemu koja služi vladare. Kada vladari žele nešto da im dozvole oni to dozvole, a kad žele da nešto učine zabranjenim, oni to zabrane. Ako je vladar socijalista, blagoslovi socijalizam i dokazuju da je od islama. Ako je feudalista hvali feudalizam i nalazi mu opravdanje u islamu. To je ulema koja kada njihov vladar želi rat oni kažu da mir postaje pokuđen i zabranjen. Kada se promijeni njihova politika i poželi mir, izdaju se fetve da se ta promjena opravda i podrži. “Jedne godine ga proglašavaju običnim, a druge godine ga smatraju svetim.” (Et-Tevbe, 37)

To je ulema koja je izjednačila crkvu i džamiju, idolopokloničku Indiju sa islamskim Pakistanom!” Rekao sam mu: “Ne možemo optuživati sve zbog grijeha samo nekih, niti možemo zamjeriti dobrima zbog propusta loših.

Od uleme postoje i takvi koji su odbili laž, suprostavili se nasilju. Ima i takvih koji su odbili da se povinuju tiranima. Ima i onih koji su se suprotstavili uprkos oštrim prijetnjama, koji su podnosili mučenje, i bili strpljivi na iskušenjima. Sa zadovoljstvom su prihvatili zatvore i mučenja , čak pokazali spremnost da žrtvuju i život na Allahovom putu, i nisu prihvatili trgovinu sa vjerom niti omalovažavanje akideta.”

Mladić je rekao: “Ne negiram to, ali loši su li, koji su ugledni velikani, odgovorne vode, u čijim rukama je fetva, usmjeravanje i rukovođenje.”

Nema sumnje u to da je omladina u većini slučajeva u pravu u onome što tvrdi. Mnoga “velika ulema” postala je sredstvo u rukama vladara kada pristaje da kaže ono što vladar želi i da prešuti kada to vladari žele. Onaj ko prešuti istinu isti je kao i onaj koji govori neistinu, obojica su šejtani.

Jednom je jedan poznati učenjak pozvan da učestuje u televizijskoj emisiji u nekoj zemlji, tema emisije je bila stav islama o ograničenju potomstva” Voditelj ove emisije je bio uveliko iznenađen kada ga je ovaj alim upitao: “Je Ii ova emisija ima za cilj da podrži ili osudi ograničenje potomstva kako bi se mogao na odgovarajući način pripremiti?”

Allah se smilovao klasičnoj ulemi kada je neko od njih rekao paši: “Uistinu, onaj koji pruža noge, ne pruža ruke!”

Kamo sreće da kada se umanjila bogobojaznost kod ove uleme, da im se zauzvrat povećalo znanje i shvatanje. Nažalost, to se nije desilo.

Mnogi od ovih mladića željni znanja o svojoj vjeri imali su kontakta sa mnogom ulemom, poznat im po hutbama i pisanim djelima, ali nisu kod njih našli duhovna znanja o Kur’anu i sunnetu. Znanje koje su kod njih našli, nije liječilo bolest niti gasilo žeđ.

Jedan od takve uleme je jednim novinama napisao kako nema kamate u odnosima vlade i njenih podanika. Njegov agument za to je, kako mu se učinilo da to niko nije rekao od klasične uleme – analogija – kako on tvrdi da nema kamate između oca i sina. Ovo je oprečno mišljenje među ulemom, i nije ustanovljeno tekstom niti koncenzusom, pa kako se može smatrati osnovom na koju se pravi analogija.”  

Omladina je bila u pravu, kada se razočarala u ovakvu ulemu, koja nema ni znanje ni pobožnosti.

Među njima su našli i one koji dokazuju sa lažnim hadisima a odbacuju vjerodostojne hadise. Vidjeli su i takvih, koji dokazuju sa israilijatima i uzimaju argumnte iz snova, u čijim glavama su samo priče i hikaje.

Vidjeli su one koji brane raširene novotarije a odbacuju potvrđene sunete dodvoravajući se tako požudama masa i strastima odabranih, ne okrećući se znanju, najjačem temelju. Zbog toga je omladina digla ruke od njih, i izgubila povjerenje u ono što ta ulema govori i radi.

Čak i neka ulema koja je imala lijep ugled kod omladine pali su u grijeh podrške vladaru, kojeg su mu namjestila vješta informativna sredstva, žestoko osuđujući omladinu, ne saslušavajući njihovu odbranu i ne upoznavajući suštinu njihovih stavova.

Dovoljno je da navedemo jedan primjer, kada je jedan od poznate uleme, osvrćući se na ono što se desilo omladini islamskog pokreta u Egiptu, nakon zaleđivanja njihove aktivnosti, hapšenja velikog broja i njihovog dovođenja na suđenje, rekao: “Da su ovi mladići istinski pomagači islama ne bi ih Allah ovako ponizio… Da su bili stvarni pomagači islama, i da je Allah zadovoljan onim o čemu su razmišljali i sa onim što su smjerali, ne bi mogla nijedna sila ni policija ni vojska stati ispred njih. Međutim, pošto oni nisu takvi, Allah ih je porazio prije nego što su to učinili i ljudi.”

Ovo je šejh rekao da bi potvrdio pravilo, koje se uzima kao mjerilo za spoznaju onog ko je u pravu a ko to nije. Na osnovu toga ko bude poražen i ponižen to upućuje da nije bio u pravu, jer ga Allah nije pomogao. A kome bude pobjeda i uspjeh saveznici, to upućuje da je on u pravu. Ovakvo mišljenje je neprihvatljivo šeriatski i nešeriatski, jer pobjeda ima svoje uzroke i šartove. Ponekad svi nisu ispunjeni kod onog ko je pravu, i zato izostane pobjeda… A ponekad se onome ko nije u pravu, ispune svi uvjeti koji mu omogućuju da uspije do određenog vremena… koje može biti kratko ili dugo. Koliko smo samo vidjeli  u  naše vrijeme da propagatori neistine  pobjeđuju dok su propagatori istine izloženi neuspjehu i porazu. Razlog za to jest što su svjetske sile bile sa prvim a protiv drugih. Pred nama je Izrael, jasan dokaz za ovo što kažemo.

Ko od nas ne zna kako je muslimanski turski narod satran pod vodstvom svoje uleme, od strane Ataturkovog nasilja i njegovih četa?

Kako je protjeran islam iz zemlje hilafeta, i kako je silom nametnut bezbožnički sekularizam turskom narodu?

Pa ko je od njih bio u pravu, a ko nije?

U bliskoj prošlosti, u nekim islamskim zemljama, poubijana je ulema, spaljena vatrom jer su se suproslavili zakonu koji se odnosi na porodične probleme. Taj zakon vlada je htjela nametnuti muslimanskom narodu.  Suprostavljao se šeriatu, dozvoljavao što je Allah zabranio, a zabranjivao što je Allah dozvolio i poništavao je Allahove naredbe. Kada je ulema takvom zakonu rekla NE! Njihova kazna za to bila jesmrt, kako bi bili pouka drugima da niko više ne digne  glavu niti  se suprostavi.

Nasilnička vlast je pobjedila, glas uleme je zašulio, a s njima i glas naroda, pa da li je ta vlast bila na istini, a ulema na neistini?

U drugoj islamskoj državi, nevjernička manjina vlada nad muslimanskom većinom odvodeći hiljade muslimana i muslimanki u zatvor, da bi zanijemio svaki glas i uhvatio se svaki neposlušni. Niko ne smije ni da upita: "Kako?" i "Zašto"?, a kamoli "NE". Pa kada zatvori postanu pretijesni smanjuju njihov broj  mitraljezima uperenim u njihova prsa. Kada primjete  neke muslimane, da se ne boje smrti na njima primjenjuju druge načine da bi ih pokorili i ponizili, metode koje nisu primjenjivali ni Džingiz Kan niti  niti drugi historijski tirani i krvnici. Napadali bi na njihovu čast pred njihovim očevima.

Allahu koliko je samo nevine krvi proljeveno, koliko je samo nevinih časti narušeno, koliko Ii je svetosti narušeno, koliko li je poznatih džamija  srušeno, koliko li je skupocjenih imetaka ukradeno,nastanjenih kuća razoreno, gradova na njihove stanovnike porušeno? Koliko li je ubijenih, protjeranih ljudi, žena i djece koji nisu mogli sami sebi pomoći niti su znali gdje otići.

Koliko li nevine djece, u najljepšoj dobi i one koja još ne raspoznaju, koliko je njih koji ne znaju koje su porodice niti ko su im očevi i majke. Zbog ovog i izgara srce od žalosti. Ako u srcu ima imana i islama!

Poražen je muslimanski narod pred tiranijom i nasiljem. I u drugim historijskim periodima dašavalo se ovo. Pobjeđen je Poslanikov unuk Husejn b. Alija r.a., pred vojskom Ibn Zijada Jezidova namjesnika. Omejevićka država je trajala desetinama godina, a da poslanička porodica u hilafetu nije imala nikakva udjela, sve do uspostavljanja Abasijske države koju su uspostavili Poslanikovi amidžići.

Hoćemo li iz ovoga uzeti da je Jezid bio upravu, a Husejin nije?

Kasnije, nakon toga, poražen je hrabri alim i vojskovođa Abdullah b. Zubejr, jedan od četvorice Ahđullaha, pred vojskom Hadžadža, Emevijskog silnika, nakon što je ostao u Hidžazu i njegovoj okolini, nekoliko godina proglašavajući sebe halifom i emirom vjernika.

Nakon Ibn Zubejra Hadžadž je uništio vojskovođu Ahurrahmana bin El-Eš‘asa i grupu velikih učenjaka koji su bili s njim, kao Seid b. Džubejr, Ša’bi,… i dr. Unišio ih je silnik Hadžadž, a mnogi su poput Seid b. Džubejra ubijeni  iako je on bio onaj za kog je imam Ahmed rekao: “Ubijen je Seid, a na zemlji nema nijednog muslimana, a da mu nije potrebno njegovo znanje.”