Zašto naši adolescenti ostavljaju namaz?
Česta je pojava da adolescenti gunđaju kad je riječ o namazima i odlasku u džamiju. Kako reagirati?
Ostanimo mirni i budni. Adolescentne pobune nisu nimalo sistemske, ali su ipak prirodne. One su i dobar znak (dobro je rasti, iako pritom »pucaju šavovi«) i znak za uzbunu. Nije lahko preći sa dječije pobožnosti, koja je vezana uz roditeljsku pobožnost, na vjeru odrasle osobe. Kaže se da u razdoblju adolescencije dijete neke stvari definitivno prihvata ili definitivno odbija. Stvarnost je ipak nešto nijansiranija. Adolescencija je u svakom slučaju važna etapa u duhovnom životu.
Slušajmo i posmatrajmo
Da li vaše dijete već neko vrijeme pokazuje otvorenu netrpeljivost prema porodičnom klanjanju namaza: pravi grimase, smijulji se, odbija sudjelovati. Odbija li on namaz – ili porodično klanjanje namaza? To nije isto. Zašto adolescentima odjednom postane neugodno klanjati sa svojim bližnjima! Izgubili su jednostavnost djeteta i blokira ih neka vrsta stida koja nema nikakve veze sa nevjerovanjem. Iz istog razloga mogu biti narogušeni kada idu u džamiju sa cijelim porodicom, pa radije nađu mjesto na drugom kraju džamije.
Prihvatimo činjenicu da nam njihov duhovni život sve više i više izmiče. Kada su bili mali, klanjali su sa nama, vodili smo ih putem vjere, sa divljenjem smo slušali kad su nam se povjeravali. Rastući, oni zašute i kao da zatvaraju vrata u koja više nemamo pristup. Ako i odškrinu ta vrata, uglavnom ih odškrinu drugima, a ne nama. Dobro je da je tako, iako nam je to teško. Naša misija se nastavlja, ali sve više i više preko drugih ljudi: prijatelja, imama, voditelja zajednica mladih, profesora. Tim će važniji biti izbor škole u koju ćemo ih upisati, udruženja mladih u kojima će sudjelovati i slobodnih aktivnosti kojima će se baviti.
Postavimo neke čvrste odrednice
Odgoj adolescenata nije dovršen. Poštovanje njihove osobne vjere ne sprječava nas da postavimo neke izvanjske zahtjeve koji će – na području duhovnog života kao i na svim drugim područjima – biti poput štitnika koji će voditi i braniti njihovu još uvijek krhku slobodu. Obavezati mladog čovjeka da ide u džamiju znači naučiti ga da njegova vjera pretpostavlja da se ne prepušta trenutnim željama, nego da se eventualno čak i prisili činiti nešto što mu baš i nije zanimljivo. To znači pomoći mu da ustraje. To će mu se zgaditi? Možda, ali mu ipak možda može pomoći pri prelaženju jednoga teškog praga, pa će iz toga izaći snažniji u vjeri. Mnoga svjedočanstva to potvrđuju: adolescenti koji su gunđali svakog petka u džamiji su postali odrasli ljudi zahvalni roditeljima što su im pomogli da ne odustanu.
Olakšajmo im zadaću
Što se tiče džamija, idite u džamije koje oni vole. Imat će vremena kasnije otkriti da se vrijednost njegovog namaza ne mjeri tuđim kvalitetom.
Budimo dosljedni. Kako tražiti od djece da idu u džamiju ako sami ne idemo ili ako idemo samo s vremena na vrijeme? Kako ih potaknuti da sudjeluju u aktivnostima na vjeronauci ako su nam njihovi rezultati u školi važniji od njihovog duhovnog napretka? Kako im prenijeti smisao važnosti namaza ako naša pobožnost ostaje na stupnju formalnosti koja ništa ne mijenja u našem životu? Kako će naša radost zbog njihovog napretka biti vjerodostojna ako pokazujemo samo zabrinutost i prebacivanje?
Za Akos.ba priredio: Jasmin Mujakić
