Zašto nam trebaju šerijatski recenzenti javnih nastupa?
Svi oni koji su zadnjih desetak godina aktivnije pratili vjerska predavanja i javne tribine po džamijama, mesdžidima, tekijama i raznim centrima, mogli su primijetiti prisustvo velikog broja čudnovatih i počesto nebuloznih tvrdnji i izjava određenih predavača.
Svako onaj ko ima malo veće i potpunije znanje o vjeri i vjerskim teološko- pravnim i hadiskim znanostima, mogao se ibretiti preslobodnom citiranju i parafraziranju pojedinih ajeta i hadisa od strane određenim predavača.
A da stvar bude gora veći dio tih hadisa uopšte ne postoji, odnosno izmišljeni (apokrifni) su ili potpuno odbačeni od strane znanstvenika hadisa.
Na takav način se šire neistine i laži na Muhammeda, a.s., a da mi kao vjernici uopće toga nismo svjesni ili pak svjesni smo i znamo to, ali nemamo mehanizma da to zaustavimo.
Jako je nezgodno prići nekom predavaču nakon tribine i upitati ga otkud mu takvi hadisi i predanja. Još je gora situacija kada sami vaiz počne da priča neke priče iz glave kako bi, u nedostatku ideja šta dalje vaziti, održao pažnju prisutnih, pa ih čak malo opustio i nasmijao.
Eh, tu već nastane kuršlus. Slušao sam neke predavače kako se slobodno poigravaju sa prepričavanjima raznih hikaja, pa upadnu, vjerovatno nesvjesno, u zamku citiranja neutemeljenih teoloških ili pravnih traktata i propisa, na koje nam je obaveza ukazati. Međutim, kako rekoh niko od prisutnih, iz pristojnosti i uljudnosti, neće nikome od predavača kazati lično da je takav pristup Allahov vjeri neprihvatljiv i da to isti mora promijeniti. Sve se svodi samo na personalno ibrećenje i čuđenje. Ljudi nemaju mogućnost bilo šta da promijene, osim da pišu i negoduju po facebooku, međutim, time se ništa pametno neće postići. Čak šta više samo se širi smutnja i bespotrebno ogovaranje.
Da bi se stalo u kraj neutemeljenim i neprihvatljivim tumačenjima potreban bi nam bio, u sklopu sektora za da’vu, i jedan broj stručnih ljudi koji bi pratili javne nastupe vjerskih predavača, te iste po potrebi, usmjerili sa onog neutemeljenog i nepotvrđenog na ono što je vjerodostojno, tačno i u okvirima ehli-sunneta.
Onaj ko voli Allahovu vjeru on je ljubomorno i čuva. Nikad i nikom ne dozvoljava da zaprlja njene čiste i pitke izvore sa kojih su se napajale najbolje generacije ashaba,te naši preci i prethodnici.
Razmislimo šta ćemo kazati Uzvišenom Allahu na Sudnjem danu zašto smo pustili da nam neko, namjerno ili nenamjerno, falsificira vjeru, otežava je, razgoni ljude od Istine ili ih usmjerava na ono što nije put poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovog ehli-bejta, ashaba i imama naših mezheba.
Za Akos.ba piše: Admir Iković
