Zašto je treće dijete bilo naša najbolja odluka?

Moj muž i ja smo uvijek pričali da ćemo imati djecu tek nakon nekoliko godina u braku, kako bismo zaista mogli da uživamo jedno u drugom, da putujemo, budemo pravi onaj “moderan” bračni par. Ništa od toga. Bila sam trudna već par mjeseci nakon vjenčanja.
Uskoro je stigao naš sin i bili smo toliko zaljubljeni u našu malu porodicu. Roditeljstvo nam je baš prijalo.

Uvijek smo želeli dvoje djece i nadali se da ćemo imati i dječaka i djevojčicu. Dva je nam izgledalo kao pouzdan i praktičan broj. Bilo nas je dvoje pa smo mogli da ih nosimo pojedinačno, a i ja imam dvije ruke, taman za po jedno dijete. Čak se i na vožnje u luna-parku ide u parovima. Tako da kada smo dobili našu kćerku, dvije godine kasnije, osjećali smo se odlično.
Međutim, kao da to nije bilo to. Nismo bili potpuni.

Ovo je bilo čudno s obzirom na to da smo uvijek razgovarali o dvoje djece i bili sretni što smo imali dječaka i djevojčicu. Šta još tražim?

Unutrašnji glas mi se s vremena na vrijeme javljao i tiho izgovarao „treće dijete”. Borila sam se sa ovim unutrašnjim dijalogom već mjesecima, razmišnjajući o svim za i protiv argumentima.

Kada je našoj kćerki bilo otprilike 15 mjeseci, iznjela sam svoja razmišljanja pred svojim mužem. I on je rekao da je njegovo srce prepuno ljubavi prema našoj djeci, ali da mu se dopada ideja o trećem. Međutim, zaista nije imao želju da se vrati u fazu beba.

Iskreno, nisam mogla da ga krivim. Iako su dragoceni, ti rani dani su teški. Preteški. Oni su ispunjeni bespomoćnim noćima kojima prethodi 9 mjeseci trudnoće, plus dodatno vrijeme za još jedan krug dojenja.

U tom trenutku smo bili potpuno opušteni u roditeljskim terminima. Bili smo tek izašli iz faze pelena, oboje djece je kontinuirano spavalo noću, putovanja su bila zabavna, a finansijski smo bili stabilni.

Ali, čak i sa toliko logike koja me je tjerala da ostanem na dvoje djece, nisam uspjela da izbijem ideju o trećem iz glave.

Obraćala sam se prijateljima i porodici za mišljenja i iskustvo iz prve ruke na temu u nadi da će me definitivno opredjeliti za jednu ili drugu stranu. Baka mog muža, koja je rodila petoro djece, je rekla da je sa svakim narednim djetetom sve lakše i lakše. A poslije drugog, nema nikakve razlike koliko djece imate. S druge strane, draga prijateljica i mama troje djece, izjavila je da će nas treće dijete ili povezati ili razvesti. Uhh! Nisam bila sigurna na koju stranu ograde da se savijem.

Onda sam popričala i sa mojom mamom. I uopšte ne znam zašto to nije prva stvar koju sam uradila. Valjda zbog toga što sam u dubini duše znala šta će mi reći. Podjsetila me je da će dolazak još jedne bebe donjeti nove besane noći, a ujutru će me sačekivati briga o dvoje starijih. Podsjetila me je da će nered i buka biti strašni i da ću čupati kosu s glave. Podsjetila me je da će sve ličiti na cirkus ida ću se osjećati kao da žongliram tražeći sve vrijeme ravnotežu da ne padnem.

I taman kad sam pomislila da sam odlučila, ona je rekla: „Ali, i kad sve to uzmem u obzir, u životu najviše žalim što nisam rodila i treće dijete.” Objasnila mi je da je bila previše iscrpljena, mentalno i fizički, i osjećala je kao da će je još jedno dijete potpuno slomiti.

Ali sa suzama u očima je nastavila: “Ali niko mi nije rekao koliko je lijepo kada gledaš širu sliku.”

Tada mi je postalo jasno. Gledali smo našu porodicu na mikro nivou, stresirajući se zbog svakodnevnih problema, zbrke i odsustva sna.

Zatvorila sam oči i vidjela nas za 10 godina. Vidjela sam porodične odmore sa planinarenjem kroz kozije staze i igranje na plaži. Vidjela sam punu kuću sa mnogo različitih iskustava koja se dijele oko kuhinjskog stola. Vidjela sam nas kao porodicu od pet. I osjećala se spokojno po prvi put.

U maju smo dobili naše treće dijete, još jednu predivnu djevojčicu.

Ono što je bilo tako teško prva dva puta sada je bilo nekako prirodno.

Sve je to roditeljstvo. Ono što mi prvobitno smatramo teškim, na kraju blijedi, ostavljajući put za sljedeću fazu. Kao roditelj, siguran sam da će biti mnogo, mnogo novih izazova kako naša djeca rastu.

Moj suprug i ja sada pozdravljamo ova teška vremena sa sloganom: “I to će proći”. Teška vremena su tako privremena i prolaze brzo, pa zašto ne uživati u vožnji?

Nova beba je u našim životima već skoro tri mjeseca. Ima dana kada se osjećam kao da sam razapeta i pitam se da li sam sposobna da budem majka troje dece, ali onda se sjetim tih riječi moje majke.

Te riječi mi pomažu da prođem kroz periode lošeg sna i haosa i podsjetim se da postavljam osnovu za ono što će doći.

Gledamo u budućnost kao porodica od pet članova i sve avanture koje ćemo podjeliti griju moje srce. I u međuvremenu, odlučujem da uživam u ovim ranim danima, bez obzira na to koliko su neuredni i haotični. Sada znam, zajedno, mi ćemo to sve shvatiti i prevazići na našem putu.

Pripredila: A.M.

Prilagođeno sa  Zelena učionica

Akos.ba