Zašto je rezolucija o Srebrenici neophodan iskorak ka ozdravljenju odnosa, kojom se skida kolektivna odgovornost srpskom narodu?

Najprije, ono što se dovodi u pitanje jeste zbog čega je za Bošnjake neprihvatljivo da se pokolj u Srebrenici nazove strašnim zločinom, ratnim zločinom itd… i zašto se insistira na terminu genocid?

-U osnovi, nemamo pravo činjenice nazivati onako kako mi želimo, jer činjenice su same po sebi posledično određene, nisu odredive. Moramo nazvati njihovim pravim i suštinskim imenima, onakvim kakve one jesu. To bi funkcionalno značilo da je problematično sistemsko istrebljenje jedne nacionalne, grupe koja je poimenice, organizovano ubijana na jednom teritorijalnom prostoru sa ciljem da se djelimično ili u potpunsti utre ista nazvati genocidom? ili je problem u tome što je se on zapravo desio? Posledice toga jesu takve, da umijesto da je prema populacionom razvoju, kakav je bio do 1991 i kakav bi bio do danas, umjesto da u 2024. godini u Srebrenici živi  oko 69% Bošnjaka, živi ih svega oko 35%.

Ukoliko pitate jedan ozbiljan broj u Srbiji, zasigurno tvrdim da je njihovo promišljanje usmjereno na to da je problem u tome što se genocid definiše, ne u tome što je se desio, jer je se do nedavno istom klicalo kao velikom vojnom poduhvatu.

Srpski narod zaslužuje rasterećenje

Druga stvar se vezuje za rasterećenje Srpskog življa i skidanja kolektivne odgovornosti.
Srpski narod nije genocidan narod, niti to rezolucija ističe, niti je to bilo gdje sadržano, već sa tim manipuliraju političari u Srbiji.

Oni koji su izvršili genocid identifikuju svoju pripadnost sa srpskim narodom, oni su u trenutku nepočinstva politički i ideološki predvodnici tog naroda, koji su uz pomoć paravojnih i regularnih vojnih formacija izvršili genocid i to rezolucija ističesa sa ciljem da upravo skine kolektivni nivo odgovornosti srpskom narodu.

Zašto se Srbija vrijednosno mora suočiti sa istinom?

Jer isforsirana laž u ovakvom formatu kancerogeno štetna najprije po mlađe populacije, ali i po cijelo društvo.

Nastavak glorifikacije zločinaca, znači stvaranje nove ekstremističke grupe koja je spremna da ponovno izvršava genocide i ratne zločine na ovom prostoru. Sistem u kome se od zločinaca stvaraju heroiji, a od heroja izdajnici, najbolje govori sa kakvom krizom autoriteta se suočava danas društvo u Srbiji.
Srbijansko društvo nema pravo na novi Ribnjikar, a sa ovakvom postavkom autoriteta izaziva se osnovana opasnost.

Sa druge stran siguran sam da Bošnjaci neće i ne trebaju graditi budućnost bez ovog valjanog, civilizacijskog iskoraka, jer ne samo da je neophodno priznati stradanje žrtava, već im je neophodno odati i poštovanje. Vrijeme je da se prestane sa ponižavanjem porodica žrtava i da se krene u jednu drugačiju budućnost naroda na Balkanu.

Ovo je osnova od koje dalje valja krenuti.

Za akos.ba piše Mujo Bećirović – asistent Međunarondnog krivičnog prava na Univezitetu u Novom Pazaru