Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Zašto Islamska zajednica nema svoj centar za duhovno liječenje?

Zašto Islamska zajednica nema svoj centar za duhovno liječenje?

Piše:

Društvene mreže su na jedan autentičan način učinile da uvidimo svoju stvarnost kakva ona doista i jeste. Oni koji nisu na društvenim mrežama to baš i ne razumiju, ali u toj savremenoj percepciji svijeta i komunikacija u istome – oni kao da i ne postoje. Ali, zato na društvenim mrežama postojimo mi, baš onakvi kavi jesmo, i najbolji i najgori. Na društvenim mrežama možemo vidjeti kako ljudski duh gotovo u cjelokupnom rasponu izgleda, to je pijaca na kojem obitavaju upravo one – ljudske duše. Sve se tu može “kupiti” i sve se može “prodati”. I zdravlje, i sreća, i uputa, i znanje, i obrazovanje, i poštenje, i nafaka, gotovo sve. Moglo bi se ovako zadugo u jednoj općoj analizi govoriti o društvenim mrežama, što ću jednom baš i uraditi, ali ovaj put hoću da kažem nešto konkretno.
Naravno, naslov me je već “odao”. O tome hoću da govorim, kako na društvenim mrežama “caruju” iscjeljitelji i svakakvi duhovni liječnici. A ljudi su “gotovo uvijek bolesni” ili im nešto fali i misle da su zdravi samo onda kada nisu bolesni. Onda se traži lijek, smiraj, sreća, sigurnost, odbjegli bračni drug, nestala nafaka, zdravlje, izgubljeni posao. Ljudi pitaju i traže sebi pomoć. A gdje će to uraditi, pa na internetu i društvenim mrežama. Tu im je najlakše i najbrže. A tu, kako smo kazali, ima svega i svačega.
Svjedočim to i osobno. Jer, moja uloga na Facebooku, kao najdominantijoj društvenoj mreži, je značajna. I sām mi je Facebook dodijelio takav status, uvidjevši da me dosta ljudi redovno prati, pa su mi dodijelili verifikaciju profila i njegovu zaštitu. To kazuje i ona mala plava značkica pored mog imena. Moj profil je aktivan i dobro praćen. On ima registrovanih gotovo 65 hiljada ljudi, a statusi imaju između sto i dvjesto hiljada čitanja. To je zato što je profil otvoren za javnost. Ali, iza tog javnog paravana, ljudi se javljaju privatnim porukama s potrebama i pitanjima koja preusmjeravam i pretačem u naslov ove kolumne. Često me pitaju: “Učim li rukje i ako ne učim mogu li nekoga preporučiti?” Ili, pak, ovakva pitanja: “Imam problem, takav i takav, možete li mi pomoći?” Često pitaju roditelji za djecu, djeca za roditelje, bračni drugovi jedni za druge, rođaci za rođake itd. Uglavnom, gotovo sve kategorije unutar socijalnih obrazaca se javljaju. To su pitanja koja su vezana za sihr, džinne, ogramu, zapise, uroke, ružne snove, depresiju, anksioznost, salijevanje strave, a najčešće u vezi učenja rukje. A to je ono što i jedino preporučujem – učenje rukje. Isto tako, odmah im kažem da se ne bavim time, imām sam, a imamski posao i poziv može u tom smislu da podrazumijeva davanje savjeta ili uputstava za pravilno ponašanje, a onda im preporučim neke ljude koji to rade i koji se time bave.
Ko su ljudi koji se bave učenjem rukji?! To su uglavnom “slobodni strijelci”, najčešće selefijske ili, pak, sufijske provenijencije. Ima i onih koji rade u Islamskoj zajednici, koji se time bave, ali su rijetki, gotovo na prste ih se može nabrojati. Ovdje govorim o onima koji se time bave na ispravan način, na dozvoljen i argumentiran način utemeljen na Sunnetu, očišćen od bilo koje primjese širka. Dakle, govorim o onima koji uče rukje izravno ljudima i koji uče Kur’an na određene suplemente, kao što je voda, maslinovo ulje itd. Riječ je o Kur’anu i njegovom učenju i tekstu kao jedinoj dozvoljenoj bazi.
S druge strane, postoji i dosta onih koji to rade na nedozvoljen način, koji su šarlatani u tome, koji varaju svijet, koji se bave na način koji nije utemeljen, bez ikakvog dokaza, a samim time koji nije ni dozvoljen. Do njih se opet lahko dođe. A ljudi trebaju pomoć. Kada su u nuždi ili potrebi hvataju se za svaku slamku. Vjeruju u sve. I onda se često njihov mali problem pretvori u  pravi problem. Husein Đozo je govorio: “Kad prava vjera na vrata izađe, sujevjerje na prozor uskače.”
Ljude, naravno, mudro i lijepim savjetom treba uputiti na ispravno vjerovanje i ponašanje. Često ljudi umisle da imaju problem, ali ga nerijetko i imaju. Traže pomoć. Treba im pomoći. Zato bi Islamska zajednica trebala imati svoj centar za učenje rukji ili za dozvoljeno iscjeljiteljstvo. Ona bi trebala okupiti ljude koji se time bave i staviti ih pod svoju superviziju. One koji se time bave na nedozvoljen način, njih treba upozoriti, a one koji se time bave na ispravan način – njima treba dati licencu. Oni mogu djelovati u većim gradovima, u određenim prostorijama ili, pak, se to može organizirati na način kao što su organizirani centri za odvikavanje od ovisnosti. A mogu to raditi i u svojim prostorima, no, prije toga moraju imati dozvolu kao dokaz da to rade na ispravan način. Islamska zajednica bi se trebala pozabaviti ovim pitanjem, jer već sada ono postaje goruće, a puno se njime, kao takvim, manipulira i zloupotrebljava. Na taj bi se način pomoglo ljudima u nevolji i potrebi, ali bi se olakšalo i imamima koji bi tada znali, bez ikakve bojazni i zadrške, kome uputiti one koji traže takav tretman i učenje rukje.
Cilj ove kolumne je bio da ukaže na potrebu postojanja i osnivanja jednog takvog centra. Njega treba da formira i vodi Islamska zajednica i njeni ljudi ili, pak, ljudi kojima Islamska zajednica dadne dozvolu. Nije bio cilj da govorimo o ovoj tematici s aspekta vjere i njenoj nužnosti i opravdanosti. Mada je to odveć poznato i razložno.

Sličica Želim Print

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top