Zapad je nastavio tamo gdje su muslimani stali
Kroz cijelu historiju islama, nauka i sve njene grane obogaćene su doprinosima muslimanskih učenjaka do te mjere da su islamske obrazovne institucije bile centri znanosti, gdje su svoje znanje sticali veliki umovi kako sa istoka tako i sa zapada.
Stoljećima su obrazovne institucije tadašnjeg muslimanskog svijeta bile centri vrhunske edukacije i naučnih dostignuća. Možemo reći da je islam uveliko doprinio razvoju modernih nauka. Međutim zapad je nastavio tamo gdje je islam stao i razvio posebnu naučnu disciplinu, koja će kasnije postati poznata kao ekonomija.
Tokom četrnaest stoljeća islamske historije konstantno su se pojavljivala djela u kojima se raspravlja o ekonomskim pitanjima. Razlog tome je islam kao kompletan kodeks života i kao takav pruža upute u svim sferama ljudskog života, pa i ekonomskog.
Dobro je poznato da se ekonomija, kao formalna naučna disciplina pojavila prije neka tri stoljeća. Ekonomija pronalazi svoje korijene s Adamom Smitom, te nastavlja razvoj do radikalne struje krajem 19. i početkom 20. stoljeća s Karl Marksom i Lenjinom. Činjenice pokazuju da je konvencionalna ekonomija, kao disciplina, nastala tokom 17. stoljeća, dok se ekonomske analize islamskih učenjaka mogu pronaći mnogo stoljeća prije. Nažalost, historija savremene ekonomske misli za ove ideje zasluge daje zapadnim učenjacima, koji su o tim temama pisali nekoliko stoljeća poslije.
„Sada je lahko zaboraviti da su oni koji su postavili temelje moderne ekonomije u osamnaestom stoljeću bili upoznati sa akumuliranim znanjem dogmatične analize isto kao što je prosječni ekonomista dvadesetog stoljeća neupućen o tome. Vitalni elementi novih teorija, koje ti autori nisu posebno razradili jer su ih uzimali zdravo za gotovo, bili su naslijeđe srednjovjekovnih škola.“ (Odd Langholm)
„Neke institucije, prakse i koncepti, uveliko razvijeni u islamskim pravnim izvorima 8. stoljeća, u Evropi se nisu pojavili do unazad nekoliko stoljeća.“ (Abraham Udović)
Postoje mnogi primjeri savremene ekonomije koji se razmatrani mnogo ranije od islamskih učenjaka, kao što su: Ibn Miskavai, El-Gazali, Ibn-Tejmijje, Ibn-Kajjim, Ibn-Haldun, El-Makrizi.
Što se tiće privatnog vlasništva smatralo se da pojedinci imaju pravo na njega, s tim da je bilo zastupljeno mišljenje da država ima pravo intervenirati radi društvenog interesa, a oduzeta imovina mora biti kompenzirana. Uveliko je podržavan lese fer sistem ili ideja slobodnog tržišta, a njihov oblik nije rukovođen sebičnošću, egoizmom i drugim (ne)vrijednostima koje promoviše kapitalistički sistem. Također se prepoznaje sloboda ulaza i uzlaza sa tržišta i smatra da monopol treba biti kontrolisan. Cijene trebaju biti određene tržišnim silama (ponudom i potražnjom) sve dok se cijene ne povećaju vještački, što zahtijeva fiksiranje cijena od strane države. Slobodno tržište treba biti naklonjeno društvenom interesu, dobrobiti društva i uređeno po islamskim normama da se izbjegnu mane, iskrivljenost i monopolističko ponašanje, mada se bira srednji put između apsolutne kontrole i apsolutne slobode.
Govoriti o novcu i monetarnoj ekonomiji, a pri tome ne spomenuti velikane islamske misli koji su obrađivali ove teme, discipline i ideje u svojim djelima nekoliko stoljeća prije drugih zapadnih učenjaka, ravno je zločinu prema samoj nauci. Smatralo se da novac ima dvije funkcije, sredstvo opticaja i standard ili mjerilo vrijednosti, te da sam po sebi nije artikal ili roba i kao takav nema unutarnje vrijednosti. Pored ovog, proučavan je problem erozije novca i njegovog uticaja na opće blagostanje društva, te je uspostavljena veza između količine novca i generalnog nivoa cijena. Obezvrijeđenje novca (deprecijacija), nezakonito profitiranje kroz puštanje novca u opticaj i njegova komercijalizacija su izvori monetarne erozije i inflacije (rasta cijena), ukoliko to nije popraćeno istovremenim povećanjanjem bogatstva i globalnog obima transakcija. Ovo bi bilo ravno „jedenju imetka drugih ljudi“ i nezakonitom obogaćivanju male grupe ljudi. Koncentracija prihoda u rukama nekolicine vodi proizvodnji luksuznih stvari u društvu što prouzrokuje nepovoljnu mješavinu proizvoda, povečavajući stradanja siromašnih.
Vrijedno je pomenuti poznati Grišamov zakon koji govori o tome da loš novac potiskuje dobar sa tržišta, zato jer ljudi teže da koriste loš novac za transakcije, a da pri tome čuvaju onaj dobri. Iako je Tomas Grišam dobio zasluge za ovaj doprinos savremenoj ekonomskoj misli, El-Markizi je primijetio ovaj fenomen ranije u Egiptu.
Prednost bogatstva je u tome što ono omogućava čovjeku da vodi jedan dobar, prikladan život izvršavajući sve obaveze, a to vodi državnoj snazi, stabilnosti i nacionalnoj odbrani. Ekonomska zaostalost vodi ka političkoj nestabilnosti, siromašnoj nacionalnoj odbrani, te političko-ekonomskoj dominaciji super sile. Svakome bi trebao da bude zagarantovan minimalan standard za život kako bi bio u stanju ispunjavati svoje obaveze, a odgovornost je države da garantuje ispunjavanje tih potreba za svakog pojedinca. Današnje stanje muslimana i nazadnost u kojoj se nalaze ukazuje na ispravnost ovih argumenata.
Dakle, zapad je nastavio tamo gdje su muslimani stali. Ovo je njima donijelo veliki ugled u naučnim krugovima, a njihovim državama prosperitet. Danas, kada islamska ekonomija pravi svoje prve korake (po drugi put) mnogi učenjaci joj osporavaju to pravo sa objašnjenjem da je islamska ekonomija nešto apstraktno, te da kao takva nikada nije postojala. Na nama je da se suočimo s navedenim činjenicama, te nastavimo sa izučavanjem i razvojem islamske ekonomije kao alternative današnjoj zapadnoj ekonomskoj misli.
Za Akos.ba priredila: Mubera Čengić
Izvor: Iz knjige „Uvod u Islamsku ekonomiju i einansije (teorija i praksa)“
Autor: Edib Smolo
Akos.ba
