Zajimović: Nema političke volje da se krene s restitucijom u BiH, a gubimo oko 25 miliona godišnje

– Islamska zajednica, ali i društvo ili određene kategorije društva, svaki dan trpe ogromne gubitke zbog nedonošenja Zakona o restituciji, ukazao je u razgovoru za Preporod.info direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice, Senaid Zajimović.

Ovaj zakon više od deceniju čeka na usvajanje. S vremena na vrijeme, određeni politički predstavnici spomenu ovo pitanje, ali ta priča traje kratko. Nema volje, nema interesa, nema sluha, iako je donošenje ovog zakona jedan od uslova nastavka evropskog puta naše zemlje.

Iz Delegacije Evropske unije za naš portal su podsjetili da ne postoji pravni okvir za restituciju i da rješavanje pojedinačnih zahtjeva rezultira pravnom nesigurnošću.

– U cilju jačanja vladavine prava i zaštite imovinskih prava građana, vlasti u BiH bi se trebale baviti pitanjem povrata imovine na sveobuhvatan i sistemski način i uspostaviti zakonodavni okvir za rješavanje zahtjeva za restituciju – stav je EU.

Nadležnost za izradu Zakona o restituciji je na Ministarstvu pravde BiH i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Iz ovih državnih organa odbijaju da pričaju o ovoj temi. Odgovore čekamo mjesecima, a potez da nešto urade godinama.

Zajimović je podsjetio da se Islamska zajednica u BiH nakon demokratskih višestranačkih izbora koji su održani 1990. godine zalaže za donošenje krovnog zakona o restituciji u BiH, čiji je osnovni princip naturalna restitucija, dok u slučajevima gdje je nije moguće sprovesti, kompenzacija se može vršiti drugom odgovarajućom nekretninom.

– Nakon nekoliko godina i neuspješnih pokušaja kada je riječ o donošenju zakona o restituciji od strane vladajućih struktura, 19. januara 2009. godine Komisija za restituciju BiH je uputila svom osnivaču – Vijeću ministara Nacrt zakona o denacionalizaciji. Tekst Nacrta koji je dostavljen aktuelnim ministrima Vijeća ministara BiH trebao se naći u raspravi jednog od tijela Vijeća. Međutim, Vlada RS je 12. januara 2009. godine (prije nego što je isti poslat) zatražila obustavljanje procedure utvrđivanja konačnog teksta zakona o denacionalizaciji, zbog, kako je navedeno, nepoštivanja odredbi principa provođenja restitucije imovine. Dakle, Nacrt zakona je povučen i do danas nema nagovještaja da će se ponovo naći u proceduri. Međutim, pitanje je da li je negativno mišljenje Vlade RS-a jedini razlog nedonošenja zakona o restituciji. Poznato je da je Srpska pravoslavna crkva (SPC), po osnovu donesenog Zakona o restituciji na nivou RS-a, vratila skoro sve što je nacionalizirano, a nalazi se na području RS – podcrtava Zajimović.

Dodaje kako ni u Federaciji ne postoji adekvatna politička volja za donošenjem ovog zakona.

 – To je svima jasno. Bošnjačke stranke samo su deklarativno zainteresirane za donošenje zakona. Od te 2009. godine nije bilo nekih značajnijih iskoraka državnih struktura vezanih za donošenje zakona o restituciji, odnosno denacionalizaciji. Jedino kada i gdje se redovno spominje restitucija jesu ekspozei novih predsjedavajućih Vijeća ministara koje oni podnose Parlamentu BiH nakon što budu imenovani za predsjedavajućeg. Vakufska direkcija je do sad uputila više dopisa, inicijativa i pisama predstavnicima vlasti, međunarodne zajednice, predstavnicima Evropske unije, istaknutim evropskim političarima, a sve u cilju privole aktualne vlasti da donesu zakon o restituciji – kaže Zajimović.

Napominje da u pogledu restitucije kao i u pogledu pristupanja Evropskoj uniji, Evropski parlament zahtijeva da zemlje Centralne i Istočne Evrope koje to nisu učinile donesu primjerene zakone o povratu oduzete imovine zakonskim nasljednicima i izvornim vlasnicima, Rezolucija B4, 1493/95 od 14.12.1995. godine.

– Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica određeno je da crkve i vjerske zajednice imaju pravo na povrat nacionalizirane imovine. Ovo znači da postoje osnovni elementi u smislu obaveznosti donošenja ovog zakonskog propisa. Međutim, evidentno je da ne postoji niti dovoljno političke volje niti htijenja da se krene sa restitucijom u BiH.

Nažalost, pored apsolutne indolentnosti naše vlasti, ni EU putem svojih zvaničnih organa ne vrši bilo kakve konkretne aktivnosti na rješavanju ove problematike.

Pretpostavljamo da je na redu rješavanje ključnih problema koje danas, a i ranije, država ima, a to je trenutna politička situacija. Mi smo svjedoci da BiH iz godine u godinu ulazi u političke blokade koje rezultiraju nemogućnošću funckionisanja vlasti na državnom nivou. S obzirom na to da vlast ne može funkcionisati, onda se po automatizmu smatra nemogućim, pa i neprimjerenim rješavanje pitanja poput restitucije, naročito iz razloga što provođenje restitucije zahtijeva značajne ekonomske izdatke za državu. Taj razlog nekim političarima biva dovoljan da se pitanje restitucije odgađa. Poražavajuća je činjenica što se u planovima rada političkih stranaka ili aktualne vlasti ovo pitanje skoro i ne tretira – izričit je Zajimović.

Osvrnuo se i na pitanje kolika je šteta nanesena vakufima i IZ zbog neusvajanja zakona.

– Islamska zajednica, ali i društvo ili određene kategorije društva, svaki dan trpe ogromne gubitke zbog nedonošenja zakona o restituciji. Ovdje prije svega mislim na konkretnu i praktičnu vrstu gubitka. Naime, najveći procenat vakufske imovine, odnosno svaki oduzeti vakuf u prošlosti je imao svoju svrhu i namjenu.

Dobrotvori koji su uvakufili imovinu odredili su joj namjenu i svrhu. Prije nacionalizacije, prihodi od uvakufljene imovine obavezno su se trošili u svrhe i namjene koje je vakif vakufnamom odredio. Naprimjer, imamo vakufe čija je namjena pomoć siromašnim, liječenje bolesnih, pomoć u obrazovanju, održavanje vjerskih objekata i sl. U vrijeme prije nacionalizacije, prihodi od tih vakufa trošili su se za zbrinjavanje i finansiranje ovih kategorija.

Sada, nakon nacionalizacije, zbog toga što nismo u posjedu te imovine koja je uvakufljena u navedene svrhe, mi nismo u mogućnosti ispunjavati uvjete vakifa niti zadovoljiti namjene i svrhe u koje je imovina uvakufljena. Na taj način su određenim kategorijama društva koje su tretirane vakufnamom uskraćena njihova prava iz tog vakufa. To je najveći gubitak – kazao je dr. Zajimović.

Podsjetio je isto tako kako je veliki broj vakufa imao svrhu održavanje džamija, mekteba i medresa.

– Da su vakufi vraćeni, mi danas ne bismo imali problem da izdvojimo određena finansijska sredstva za rekonstrukciju ili izgradnju određene džamije ili drugih objekata, ne bismo imali problema sa funkcioniranjem vjerskog života u smislu obezbjeđivanja plata za imame, mujezine i dr. O tom gubitku treba govoriti, jer svi oni koji učestvuju u političkim strukturama i ne čine ništa na donošenju zakona odgovorni su i pred Bogom i pred ljudima za štetu koju nanose ovim kategorijama društva, jer su im uskratili njihovo pravo iz određenog vakufa. Što se tiče gubitaka izraženih u novcu, šteta na godišnjem nivou kreće se u iznosu od oko 25 miliona KM. U pitanju su velika finansijska sredstva. Trenutno ta sredstva koriste državne strukture ili fizička i pravna lica kojima su socijalističke vlasti dodijelile vakufske nekretnine na korištenje – napominje Zajimović.

Napominje da prije donošenja zakona o restituciji postoji mogućnost da lokalne zajednice izvrše privremeni povrat nacionaliziranih objekata.

– U kontekstu te mogućnosti Vakufska direkcija u saradnji s medžlisima svakodnevno komunicira sa predstavnicima lokalne vlasti kako bi u dogovoru s njima izvršili privremeni povrat nekih objekata. Kad je riječ o ovom aspektu, najviše uspjeha je postignuto u Mostaru gdje je lokalna zajednica zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Safetu Oručeviću, Islamskoj zajednici vratila skoro svu nacionaliziranu imovinu. Djelimičan povrat imovine se desio u Travniku, Sarajevu, Visokom, Tešnju i drugim lokalnim zajednicama. Međutim, i u ovom slučaju radilo se o sporadičnom a ne sistemskom djelovanju.

U velikom broju slučajeva lokalne zajednice ostvaruju prihode od nacionaliziranih vakufa te zbog toga nemaju interes da vrše privremeni povrat te imovine.

Lokalne zajednice u skladu sa zakonskim propisima imaju pravo raspolagati svojom imovinom uz određena ograničenja definirana Zakonom o stvarnim pravima. Samim time lokalne zajednice mogu ustupiti na korištenje nacionalizranu imovinu izvornim vlasnicima uz određena ograničenja. Mi smo svjesni tih ograničenja i nemogućnosti dugotrajnog raspolaganja takvom imovinom, ali smo je ipak spremni preuzeti i ulagati u nju iako se ona i dalje vodi kao vlasništvo lokalne zajednice. Ovo znači da lokalne zajednice nemaju zakonsku prepreku davanja imovine na korištenje izvornim vlasnicima. Potrebno je naglasiti da u posljednjih nekoliko godina Vakufska direkcija ne bilježi privremeni povrat. Dakle, sve što je do sada vraćeno Islamskoj zajednici, vraćeno je po principu privremenog povrata, do donošenja zakona o restituciji. Karakteristika ovog povrata jeste mogućnost korištenja, ali ne i vlasništva – kaže Zajimović.

Dodaje da sve vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini dijele istu sudbinu kada se radi o bespravnom oduzimanju imovine. Pojašnjava da je uništavanje i oduzimanje započelo u periodu Autro-Ugarske Monarhije.

– U tom periodu vakufi su bili posebno na udaru. Oduzimanje imovine se nastavilo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji, kada je kroz agrarne reforme oduzet veliki broj površina poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Nakon završetka Drugog svjetskog rata tadašnje rukovodstvo SFRJ već početkom 1946. godine počinje donositi represivne zakonske mjere kojima je cilj bio oduzimanje imovine. Oduzimanje imovine se odvijalo sve do posljednje agresije 1992. godine. O ovom pitanju socijalističke vlasti donijele su više od 30 zakona na osnovu kojih je imovina oduzimana. U nekim dijelovima BiH oduzimanje je nastavljeno i poslije agresije, naročito na području današnje RS.

Nažalost, uzurpacija i otimačina prisutni su i danas i to veoma često zakonskom legalizacijom određenog oduzimanja iz prošlosti kroz nove zakonske propise koji na jedan način legaliziraju oduzimanje. Takav je slučaj sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je data prednost nosiocima stanarskog prava u odnosu na izvorne vlasnike. Izvorni vlasnici ostali su bez vlasništva nad svojom imovinom zahvaljujući zakonima kojima su im socijalističke vlasti oduzele imovinu. Potom su vlasti spomenutu imovinu dali zaslužnim partijskim članovima. Nove demokratske vlasti su istim korisnicima dodijelile stanarsko pravo, a onda su donijeli zakon kojim su nosiocima stanarskog prava omogućili otkup stanova za certifikate ili mizerne iznose. Tako su demokratske vlasti nastavile kontinuitet odizimanja, odnosno pljačkanja vakufske imovine – kaže Zajimović.

Navodi da je u toku pokušaj nekih zemljišno-knjižnih ureda da brišu vakufsku imovinu kroz postupke harmonizacije tako što brišu terete ili mukate koje su jedini dokaz egzistiranja vakufa na određenim područjima.

 – Dakle, na sceni je implementacija seta zakona imovinsko-pravnog karaktera kojima se nastavlja uzurpacija vakufske, ali i imovine drugih vjerskih zajednica. Ukoliko se budno ne prati implementacija i ukoliko se pravno ne učestvuje u implementaciji zakona, vrlo lahko se može desiti da se i nakon svih historijskih uzurpacija dese nove, i to prekrivene zakonima koji imaju za cilj uređenje zemljišno-knjižne dokumentacije. U tom smislu posebno je potrebno obratiti pažnju na situaciju u RS gdje je u toku implementacija Zakona o premjeru i katastru i gdje se kroz sistem izlaganja nekretnina može desiti otuđenje imovine – upozorava dr. Zajimović.

Poručuje da je jedino pravično i pravedno rješenje jeste donošenje zakona o denacionalizaciji odnosno restituciji.

– Dakle, rješenje je u donošenju zakonskog okvira kojim će riješiti ovo pitanje. Historijska nepravda nanesena vakufima može se ispraviti jedino zakonom kojim bi se vratilo sve ono što je uzeto, isto kao što je nekada zakonom sve oduzeto. Političari trebaju da se ohrabre i donesu takav jedan zakon. I zaista, hrabar će biti onaj ko se bude zalagao za njega. Važno je donijeti zakon, a njegova implemetacija može trajati duži vremenski period. Vjerske zajednice će sigurno olakšati državi. Ako su problem finansije u smislu bojazni da će restitucija opteretiti državu, onda se restitucija može donositi u nekoliko koraka i segment po segment. Postupak sličan ovom prijedlogu je uspješno realizirala susjedna Srbija, čijim se iskustvom i BiH može poslužiti. Kao što sam na početku rekao, još uvijek je moguća naturalna restitucija.

Zašto se ovo pitanje, odnosno pitanje naturalne restitucije, ne bi riješilo na način da se izvornim vlasnicima vrati sve ono što je oduzeto, a trenutno je u rukama države ili nekih njenih strukura?

Ovaj dio denacionalizacije ne iziskuje nikakav finansijski trošak i ne predstavlja opterećenje za državu. Drugi dio koji se odnosi na imovinu bez mogućnosti povrata u naturalnom oblike jeste adekvatna zamjena za državnu, odnosno imovinu državnih struktura. Tek na trećem mjestu je potreba za adekvatnim obeštećenjem – kaže Zajimović.

Poručuje i da izvorni vlasnici ne žele obeštećenje u novcu, već žele svoju imovinu.

– Vakuf želi svoju imovinu koja je imala svoju svrhu i namjenu. Mi tu svrhu i namjenu ne možemo da ispunjavamo zbog toga što je vakufska imovina oteta i sada njom upravlja neko drugi. Samim time ogromnu odgovornost imaju nosioci vlasti jer su oni odgovorni što našu imovinu koristi neko drugi i ostvaruje prihode koji su trebali biti naši prihodi namijenjeni onim kategorijama društva kojima je to najpotrebnije u smislu pomoći. Naposljetku, valja imati na umu jednu opću ljudsku zakonitost da se sreća i prosperitet ne mogu graditi na otetom – poručio je Zajimović na kraju razgovora za Preporod.info.

(A.N./Preporod.info)