Zaim-ef. Puška: Hafiz na Golom otoku

Rođen je u ulemanskoj porodici, od oca Rame i majke Hankije. Hankija-hanuma je kćerka Abdulvehaba ef. Jahića bio je svršenik Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku.

Još u prvim danima djetinjstva hafiz Zaim je pokazivao svoje izvanredne visokomoralne i karakterne osobine koje je zadržao sve do svoje smrti.

Nakon mekteba u rodnim Lugovima (opština Busovača) gdje je učio pred Šakir ef. Solakovićem, djed Abdulvehab ef. ga upisuje u Ahmed-ef. medresu u Visokom.

U medresi počinje učiti hifz pred muderrisom hafizom Husni-ef. Semićem, pred kojim uspjeva do kraja školovanja naučiti polovinu Kur’ana.

Nakon medrese, na nagovor djeda Abdulvehaba-ef., odlazi kod dedinog šure Kurra-hafiza Kjazima-ef. Hadžimejlića koji je bio veliki alim i govorio 6 jezika, kako bi pred njim završio započeti hifz.

Krajem 1942 ili početkom 1943. godine održana je hafiska dova u njegovom rodnom mjestu u lugovskoj džamiji. Obraćajući se prisutnima na dovi, kurra-hafiz Kjazim-ef. je na samom kraju svoga govora rekao, okrenut prema svome zetu Abdulvehabu-ef.: “Ja što sam znao, njemu sam prenio. Ja od njega više ne znam.”

Sve svoje ogromno znanje koje je stekao u medresi, a posebno pred kurra-hafizom Kjazimom-ef., hafiz Zaim-ef. će staviti u službu islama, čije ideje i ljepote vjere u Allaha dž.š., nastoji prenijeti na druge.

On je svoj kratki život proživio istinski okrenut vjeri i vjerskim načelima. Sve to će se snažno i upečatljivo potvrditi i za vrijeme njegovog tamnovanja ni kriv ni dužan na Golom otoku, na kome je proživio zastrašujuće ljudskom razumu neshvatljive torture, mučenja fizička i psihička, moralno degradirajući i ponižavajući u svakom smislu te riječi.

Poslje silnog mučenja pita ga upravitelj “hoćel poreći Boga?”, kako bi mučenja prestala, uzdignute glave, hrabro kao Gazija odgovara: “Možete me mučiti, možete me ubiti, ali ja se svog Allaha dž.š., i islama nikada odreći neću!” Nakon toga je uslijedilo žestoko mučenje od strane svih čuvara i logoraša.

O kakvom alimu je riječ govori i taj podatak da su njegova pisana djela, risale, prijevodi i komentari, medžmu’a poezije ilahija, pisao na arapskom jeziku, a na bosanskom pisao je arebicom (arapskim pismom danas poznato kao “alhamijado”).

Pored iluma bio je nadaren u kaligrafiji te sa svojih 18. godina života prepisuje i uvezuje svoj prvi Mushaf.

Tečno je govorio arapski tako da je preveo “drugi bab” knjige “Tarikatu Muhammedijje” od Imama Birgivija rhm. Svoje vazove, hutbe, dersove pisao je na arapskom pa tako i ovaj “vaz o pokajanju”, a koji je preveo hafiz Zijad-ef. Dervić.

Život proveden u strahu od UDBE nije dao da se prije sazna o ovom velikom bošnjačkom gaziji, alimu i hafizu Zaimu-ef. Tako da je njegov sin Mesud-ef. preuzeo emanet da napiše biografiju (pod naslovom “Hafiz Zaim-ef. Puška, sa Šehadetom na Golom otoku”) kako bi smo ga čuvali u sjećanju na njegov rad i život posvećen islamu.
Molim Allaha dž.š., da ga uvede u džennet firdeus. Amin

Tekst napisao: Edis Brigić

Akos.ba