Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Hodža hafiz na Golom otoku: Bijela ahmedija na Bijelom otoku

Hodža hafiz na Golom otoku: Bijela ahmedija na Bijelom otoku

Piše: Mustafa Spahić

Istina, pravda, univerzalno sveljudsko i sveživotno dobro, mir, sigurnost, stabilnost, povjerenje, vjernost, sloboda, ravnopravnost, raznovrsnost, sveljudsko uvažavanje i priznavanje te solidarnost, empatija i altruizam su principi i temelji svijeta i života. Neistina, nepravda, zlo, radikalizam, perfekcionizam, ekstremizam, dominacija, eksploatacija, segregacija, asimilacija, nasilje bilo koje fizičke ili duhovne vrste, laž, nesigurnost, nepovjerenje, nemir, nesloboda, neravnopravnost po bilo kom pitanju i u bilo kojem obliku života su samo žalosno stanje svijeta kao rezultat i posljedica navođenja i zavođenja sotone i ljudske fikcije da se može biti jednakiji i privilegovaniji od drugih ljudi. Ono što je na temelju svega iskustva, znanja, saznanja i teorija ljudskom umu i pameti dokučivo, shvatljivo, prihvatljivo jeste da je ljudski rod kao Ejju Hannes – Benu Adem – potomci Ademovi, ustvari Gens una sumus – jedan, jedinstven, nedjeljiv, nerastavljiv i nesuprotstavljiv ljudski rod, u okviru vremena i prostora koji se imenuje poviješću. Svaki čovjek pojedinačno, društvena grupa i narod stvoreni su slobodni, ravnopravni da žive u miru, povjerenju, saradnji, sigurnosti i solidarnosti. Čovječanstvo je uvijek bilo jedna te ista, bez obzira na izvanjski, horizontalni znanstveno-civilizacijski razvoj i promjene, samo ljudska Benu-Adem vrsta i porodica sa nepromjenjivim primordijalnim potrebama i određenim rokom postojanja na ovom svijetu. Znači nema vječnih i neprolaznih naroda, nacija i rasa. Englezi cinično i sarkastično kažu – puna su groblja nezamjenjivih ljudi.

Lapsus linguae

U krvno-srodničkoj, primordijalno-fizičko-biološkoj i sudbinskoj ravni taj jedan jedinstven rod (sveljudstvo) stvoren je po istom kodu, odredbi, zakonu, slobodi, sigurnosti, pravu i ravnopravnosti. To je jedini neupitni kontinuitet svjetske povijesti za razliku od učenja o kontinuiranom diskontinuitetu svjetske povijesti. U okviru tog i takvog kontinuiteta, kada je u pitanju život i sudbina pojedinca, neovisno šta ko radi i na šta se poziva, sudbina pojedinca jednaka je sudbini čovječanstva, a sudbina čovječanstva istovjetna je sudbini svakog pojedinca i tiče se svakog čovjeka: “Budućnost svijeta je u slobodnom prometu i solidarnosti svih rasa”, piše Walt Whitman.

U okviru tog Božijeg koda i univerzalne zakonitosti, slobode, sigurnosti, mira i ravnopravnosti, kada bi postojala mogućnost i sigurna vjerovatnoća da će sve sadašnje čovječanstvo prihvatiti islam kao svoju vjeru a da je za to cijena ubistvo i likvidacija samo jednog nevinog čovjeka, to je sa stajališta islama nedopustivo i sa njime nespojivo. Ove maksime i principe treba do besvijesti isticati i ponavljati. Problem je što danas čovjek i ljudi hoće i žele biti sve, osim ono zašto ih je Bog stvorio i u povijesti namijenio.

Najava novog doba

Hegel najavljuje novo doba kao provalu mase u povijest. Ovu tvrdnju svjedoči 20., najkrvavije stoljeće u povijesti. Ono je iza sebe kroz dva balkanska, dva svjetska rata, kroz sve ratove na Srednjem i Bliskom istoku, kroz ratove u Indokini, Africi ostavilo više od 100 miliona glava i stotine miliona siročadi i žena bez ljudi. To je izvana, a iznutra dva glavna teorijsko-ideološka toka bili su na desnici i ljevici. Na desnici, unutar kapitalizma dominirali su: fašizam, nacizam i militarizam, a na ljevici unutar socijalizma: marksizam, lenjinizam, staljinizam, maoizam i titoizam. Sa fašizmom, nacizmom i militarizmom se suočilo čovječanstvo, svjetska povijest i svjetski sudovi koji su to presudili kao genocid, ali svi zajedno nisu iskorijenili ni fašizam, ni nacizam, ni militarizam, čemu je svjedok surovo i opasno stanje političkog duha u Evropi.

Što se tiče komunizma, koji se sam od sebe, za sebe i po sebi urušio, čovječanstvo nije imalo potrebe ni da ga zaustavlja, a još manje da ga spašava, niti je imao tretman povijesti kao fašizam, a i svjetski sudovi su ga zaobišli. Međutim, komunizam, njegov totalitarizam, monolog, monopol, monolit i monizam na vlast, ideologiju, politiku, kulturu i sav javni i društveni život nije izmakao svjetskoj literaturi i posebno književnosti. Tu su neizmjeran i neprocjenjiv obol i doprinos dali Solženjicin sa “Arhipelagom Gulag”, Cibulski sa “Zavjerom ćutanja”, Česlav Miloš sa “Zarobljenim umom”, Koestler sa “Pomračenjem o podne”, Goerge Orwel sa “Životinjskom farmom” i “1984”, Varlam Šalamov sa “Pričama sa Kolime” i Karlo Štajner sa “Sedam hiljada dana u Sibiru” i “Rukom iz groba”.

Na južnoslavenskim prostorima, crvenim logorima, bijelim otocima, svetim i nesvetim grgurima, golim i kamenim otocima, raznim bilećama, beledijama i zeničkim kaznionama bavili su se i o njima pisali Vitomil Zupan u “Umiranju na rate”, Antonije Isaković u “Trenu I” i “Trenu II”, Drago Hofman u “Noć do jutra” i Omer Behmen u “Na dnu dna”. Dok su crni nacistički logori, po pravilu, iz najnižih rasističkih razloga vodili u sigurnu smrt, crveni komunistički, pogotovu oni za revidiranje stavova, prolaskom kroz “toplog zeca” na Golom otoku bili su nepodnošljiva patnja, smutnja i pomutnja jer su osuđenici jedni druge međusobno kažnjavali i opamećivali. U okviru povijesti, mišljenja i pune svijesti u kakve sve situacije i patnje mogu ljudi jedni druge dovoditi neophodno je ovu i ovakvu literaturu čitati, iščitavati i o njoj promišljati.

image
IZVORNI MATERIJAL KOJI JE PREVODIO

Bijela ahmedija na Bijelom otoku

Bez obzira na to što sam osuđen na pet, a odležao tri godine zatvora u socijalizmu, pri punoj svijesti i pameti kažem i tvrdim u izboru između poglavnika Pavelića i đenerala Draže s jedne, i Titove Jugoslavije s druge strane, moj izbor je Jugoslavija. Naravno, u toj Jugoslaviji nikada ne trebaju logori za političke protivnike, ali trebaju za sve nacional-socijaliste, rasiste, šoviniste, ekstremiste, teroriste i ljude koji se ponašaju izvan ustava i zakona. Zato bez ikakvog opterećenja i predubjeđenja mogu govoriti i pisati o crnim logorima i crvenim otocima.

Crne nacističke logore nepobitno svjedoče i povijest i sudovi, a crvene gulage i otoke samo literatura i književnost. Bez obzira na to što sam navedenu literaturu iščitao čak i razgovore Jove Kapičića sa Tamarom Nikčević i nigdje nisam pročitao da je neki hodža ili imam bio i robijao na Golom otoku. To je bila mahsuzija za ibeovce, nekadašnju ideološku i političku sabraću komunista, koji su se po cijenu života opredijelili za Staljina i naravno protiv Tita. Sve do knjige “Hafiz Zaim-ef. Puška, sa Šehadetom na Golom otoku” bila je tajna i nepoznanica da je ijedan hodža robovao na Golom otoku. Zato je knjiga pred nama koju je priredio njegov sin h. Mesud ef. na ukupno 522 stranice i to 280 stranica na latinici i 242 stranice izvornog materijala, ustvari sui generis – svojevrsna autentična i originalna knjiga široj javnosti na nepoznatu i nedostupnu temu. Zašto?

Objašnjenje daje Krleža: “Kod prvog je izdanja (Enciklopedije Jugoslavije) bila prisutna Rankovićeva ruka. Bosna je u toj Enciklopediji totalan promašaj i Bosanska redakcija bila je obična unitaristička družba, da tako kažem sasvim blago. Muslimani su, moram reći, posve ignorirani. Na račun te redakcije i tekstova što ih je ona pripremila, primili smo bezbroj pisama od muslimanskih intelektualaca, ali smo ih prema strogoj direktivi sve morali staviti ad acta. Cijela nacija i njena kultura su bili prešućeni”, bilježi Enes Čengić u “S Krležom iz dana u dan”.

Kada su cijela nacija i kultura prešućene, onda je lahko i jednostavno jednog hafiza zaboraviti. Sadržaj knjige, uokviren između dvije korice kao bistra i čista voda koja permanentno teče između dvije obale strukturalno gledano i stručno kazano sastoji se iz: 1) Pjesme “Oče” Mesuda Puške, 2) “Kaside za bosanskog Bilala” Džemal Sabih Latif-zade, 3) Tri recenzije prof. dr. Džemaludina Latića, Mehmedalije Hadžića i hfz. Zijad ef. Devića, 4) Slijedi tekst “Hafiz Zaim-ef. Puška – Lugovi (Busovača), 13. 10. 1925. – Sarajevo (bolnica), 26. 5. 1962. hafizovog sina Mesud ef. Puške. Taj dio iznosi 62 stranice, od 27. do 88. stranice, 5) Od 93. do 104. stranice je Mesudova priča “Hafiz” napisana 1973. godine, a štampana u Preporodu 1. 8. 1981. godine, 6) Od 109. do 279. stranice, dakle na 170 stranica su hafizovi radovi i prijevodi. To su Bergivijina “Tarikati Muhammedija”, “Vazovi”, “Zbirka hadisa iz Medžmue”, “Ilahije iz Medžmue”. Tu si i defteri iz gramatike i morfologije.

image
KNJIGA MESUDA PUŠKE

Izuzetan kaligraf

Sa sedamnaest godina prepisao je i ukoričio Mushaf za jednog prijatelja. Bio je izuzetan kaligraf i sve što je napisao na arapskom jeziku je svjedočanstvo iskonske mudrosti da su istina, dobro i ljepota tri grane sa istog stabla. Knjiga pred nama zorno i nepobitno svjedoči da život za hafiza Pušku nikada nije samo puko fizičko, biološko, animalno, tjelesno i strastveno trajanje i obitavanje, nego da je u komplementarnom smislu, gledajući sve njegove planove: metafizički, duhovni, idejni, vjerski, moralno-etički, antropološki, kulturni i teorijski, istovremeno i etika poziva, etika dužnosti, etika odgovornosti, etika čina, djela, prakse, rezultata, truda, etika ideje, misije, ideala, nade, etika smisla, svrhe, cilja i etika izazova, napora i nužne aktivne i permanentne samoodbrane u očuvanju identiteta, digniteta, autoriteta, integriteta, vjerodostojnosti, subjektiviteta, žića, bića i etika misije i poslanja u činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprečavanju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog zla.

On je čovjek permanentne misije koji djeci u mektebima svojim rukama piše sufare i ilmihale. Kao alim – učenjak, prevodi knjige sa turskog i arapskog jezika, prevodi sa 23 i 25 godina života. Sa nepunih 16 godina završava medresu u Visokom, sa 17 je naučio Kur’an napamet, a to je 600 stranica ili 300 lista i prepisuje čitav Kur’an za svog prijatelja. Uz to prikuplja i prepjevava 109 ilahija iz “Medžmue” i prevodi i obrađuje 77 hadisa u nepunih 37 godina života na relaciji Busovača – Lugovi, Visoko – Goduša i Grajani sve do Ilijaša. Da se radi o čovjeku duha, uma, talenta, vizije, misije, efektivnosti, efikasnosti, govore sva njegova djela.

Koliko je bio uporan, ustrajan, nježna zdravlja ali hrabar, principijelan, dosljedan i postojan svjedoči njegovo dvoipogodišnje robijanje na Golom otoku. Jedino objašnjenje i obrazloženje presude je “opasan po sredinu”. Specifičnost i zloglasnost Golog otoka bio je “topli zec”, međusobno cinkarenje robijaša i revidiranje stavova. Evo šta je jedan Hrvat ispričao Josipi Lovrić: “Moram ti nešto ispričati zbog čega ne znam kako ću pred Boga izaći. Kao što znaš, ja sam na Golom otoku bio zatvoren kao simpatizer Pavelića i NDH. Sa mnom su na Golom otoku bila dva svećenika, jedan naš svećenik i hodža iz Visokog. Mi ostali zatvorenici imali smo obavezu da ih svaki dan na krugu udaramo, nogama, rukama ili čim prije stignemo. Jedan dan upravnik zatvora, u momentu kad smo ih trebali tući, prišao im je i rekao: ‘Što se ne odreknete tog svog Boga, pa da vas prestanemo tući.’ Onaj naš svećenik, poslije malo razmišljanja, odgovori upravniku: ‘Pa i nema Ga! Da ga ima, ne bi me pustio da ovdje trpim najgore torture.’ Hodža podiže glavu i pred svima nama, s ponosom u glasu, reče: ‘Možete me i ubiti. Ali ja se svoga Allaha i svoga islama nikada neću odreći!’ Kad je on to rekao, ostali zatvorenici su skočili i krvnički ga isprebijali, a ja sam se odmakao, spustio ruke niza se i nikad ga više nisam udario. Tog momenta sam se počeo diviti i njemu i islamu prema kome danas imam veliku simpatiju. Tu sam otkrio šta je istinska ljubav prema vjeri zbog koje je čovjek spreman trpjeti i najteže muke.”

Radne bluze

Kako je hafiz Zaim uzvraćao svojim katilima i dželatima svjedoči drugi Hrvat iz Breze koji je robijao na Golom otoku: “Kad god je trebalo nešto dijeliti među zatvorenicima, svi smo tražili da on dijeli, jer smo znali da će pošteno dijeliti. Stajao sam pored njega kad je jednom dijelio radne bluze. Svima je podijelio, a zadnju je ostavio sebi. Kad ju je obukao, nije imala leđa, bila je izderana. Bolan, što ne izabra sebi čitavu? Rekoh mu. On me pogleda sa smiješkom i reče: E dragi moj! Valja meni pred Boga. Zar drugom da dajem loše, a sebi da ostavljam bolje?”

Za hafizovu upornost, dosljednost i principijelnost znao je čitav “Bijeli otok”, kako su ga zvali robijaši. Jednog dana obratio mu se i upravnik zatvora pozvavši ga na raport: “Ja ne znam, Zaime, šta ću s tobom! Svi ostali zatvorenici skupa nemaju prijava koliko ti sam.” Upravnik ga pažljivo i duže gleda i konačno kaže: “Slobodan si od sad, ko mi šta o tebi napiše, imat će sa mnom posla.” Na arapskom jeziku jedan pjesnik pjeva: “Rana koja se kopljem nanese ako se ostane živ, može zarasti, a rana koja se nanese jezikom nikada.”

Oslobođenje

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top