Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Vrijeme je da relaksiramo stvari

Vrijeme je da relaksiramo stvari

Ajvatovica i slične manifestacije su više kulturno-zabavnog karaktera, sa primjesama islamske duhovnosti, i nisu nešto što neko ima pravo nazvati ili povezati sa ”širkom”.

Neki dan na internetu vidjeh sliku kojom se upozorava da je ”Ajvatovica širk”. Nisam mogao vjerovati šta vidim. Još uvijek, u 2019. godini, postoje insani koji se bave ovim, za mene, davno prevaziđenim temama. Svake godine iznova vraćaju stvari ”na početak”, te pišu i pričaju jedno te isto.

Ja sam unazad par godina imao priliku čitati stajališta naše uleme o Ajvatovici i uvidio sam da se Ajvatovica, kao i slična okupljališta i dovišta po Bosni, ne drže kao nešto ”ibadetsko i sveto”, već kao prilika da se naši ljudi okupe i druže.

Danas je teško ljude okupiti na jednom mjestu i za nešto zainteresirati, pa se još uvijek koriste ove prilike da se ljudima nešto kaže o vjeri, da se ljudi druže i kroz različite jednodnevne ili višednevne manifestacije zbliže, educiraju i povezuju.

Ajvatovica i slične manifestacije su više kulturno-zabavnog karaktera, sa primjesama islamske duhovnosti, i nisu nešto što neko ima pravo nazvati ili povezati sa ”širkom”.

Prošla su ta vremena o kojima je birvaktile pisao i veliki Mehmed Handžić kada je upozoravao na Ajvatovicu kao nesvrsishodnu pojavu koja je imala i neprihvatljivu pozadinu sa stajališta islamskog nauka. Priča o Ajvatovici kao o ”maloj Ćabi” je prošlost. Iz tog razloga ne treba praviti toliku famu o bilo kojim vidovima okupljanja naših ljudi, jer ona uistinu nemaju primjesa nikakvog širka.

Ukoliko ima nekih okupljanja koja su nesvrsishodna i koja u sebi imaju elemenata fiska (grijeha) ili mekruha, onda to treba regulisati pravnim putem kroz naše vjerske institucije i o tome porazgovarati sa organizatorima tih okupljanja, a ne odmah ismijavati sve živo.

Savjetujem i sebe i druge da konačno relaksiramo stvari. Da spustimo loptu i da se posvetimo bitnim životnim krucijalnim pitanjima, a ne onim sporednim na koje se može gledati i na koje se gleda različito (za koje nema konsenzusa uleme).

Prošla su vremena kad smo jedni druge plašili dugim bradama, zavraćenim nogavicama, mevludima, tevhidima, tekijama ili slično.

Bez obzira koliko šejtan došaptavao pojedincima i nagovarao ih da nas razdvajaju na eš'arije, maturidije, selefije, hanefije, hambelije, sufije ili slično, mi smo ipak JEDNO.

Obični insani potrebni Njegove milosti koji su sa svojim spoznajama i sposobnostima ograničeni i čija su znanja skučena s obzirom na more islamske literature i ogromnog blaga koje baštini višestoljetna islamska tradicija, a koja su s naše strane još neisčitana i neiskorištena.

Mi smo jedan ummet koji stremimo JEDNOM, a to je dobijanje Allahove milosti, Njegovog oprosta i Njegovog dženneta. Svi želimo da On bude sa nama zadovoljan, pa otkud nam onda potreba da se bezveze podvajamo i razdvajamo na nekakve različite mezhebe, akide, tarikate ili menhedže. Dokle više ta podvajanja?

Što se mene tiče uopšte nisam opterećen time da li neko nema ili ima bradu i kolika mu je. Nebitno mi je uopšte da li izlazi iz džamije poslije farza ili kasnije, i da li klanja sunnete i gdje. To je njegov problem i njegov izbor šta će i kako od dobrovoljnog ibadeta da čini. Bitno je da poštuje imama dok se klanja propisani namaz i da smo svi u saffu zajedno Allahu predani, a da nismo negdje u grijehu i gafletu. To je meni bitno. A tarikatske, menhedžske ili mezhepske razlike su danas neminovnost u svijetu i nažalost mi tu više ništa ne možemo promijeniti. Svi se brane zaštitom ljudskih prava i demokratijom, tako da smo nemoćni da održimo neki ”vojni sistem” u kom će svi isto raditi.

 Mene ne može niko ometati zato što u džemat dolazim da se misaono i fizički posvetim ibadetu Uzvišenom Allahu, a ne da gledam kako ko klanja i šta ko radi u džamiji. Kad dođem u džemat moje je da iza imama, od tekbira do selama, otklanjam propisane rekate i da u namazu uživam, a sve prije ili poslije farza šta neko radi to je njegov izbor.

Valjda bi to od mene bolje trebali znati oni insani koji su bili na hadždžu i umri ili su se negdje školovali vani, pa su vidjeli kakva je praksa u svijeta kad je ibadet namaza u pitanju.

Ja ako ostanem na dovi i aminam za imamom u džamiji to je moj izbor i moje pravo. Ne bi ni to nikome trebalo smetati kao što ni meni ne smeta ničije ranije izlaženje.

Nije mi jasno zašto nekome smeta da se na lijep i prikladan način obilježi nečiji rođendan, posebice ako je u pitanju rođendan Resulullaha, s.a.v.s. Mevlud je samo jedan dan u godini i zašto je taj jedan dan problem. Onda kada su Fatimidi uveli obilježavanje 12. rebiul-evvela oni su to činili na sasvim drugačiji način. I danas se u svijetu, u onim zemljama gdje se mevlud obilježava, to obilježavanje vrši na različite načine.

To bude i prođe. Zašto oko toga svake godine podizati tenzije kad dobro znamo da ulema ima dva različita stava po tom pitanju. Svako ima pravo da odabere stav koji mu djeluju bliži intencijama na koje se naslanja ova lijepa Allahova vjera.

I ono što me najviše čudi jeste to da se vrlo malo radi na tome da podignemo svijest naših ljudi, i praktičara i nepraktičara, o važnost potpomaganja naših medžlisa i o bitnosti redovnog plaćanja članarine našoj Islamskoj zajednici.

 Moramo zaista puno više voditi računa o tome. Draže mi je dati dobrovoljni prilog u neku džamiju nego platiti ulaznicu za neku utakmicu ili neke programe od kojih nemam nikakve duhovne koristi.

Relaksiram se uz čitanje knjiga i uz sport koji ne moram plaćati. Povedimo puno više računa o podizanju svijesti naših ljudi o važnosti redovnog plaćanja te članarine, jer je mnogim našim medžlisima ta članarina i naši dobrovoljni prilozi bitna pripomoć u njihovom egzistiranju.

A to da li neko obilježava ovo ili ono, da li neko klanja ovako ili onako, to nam naprosto ne može niti smije više biti predmetom naše svakodnevne preokupacije.

Vrijeme je da relaksiramo stvari i da se rasteretimo od tih naših različitosti. Ja kao musliman koji tradicionalno slijedi hanefijsku pravnu školu kroz prizmu SREDIŠNJEG PUTA u islamu, ni na koji način se ne smatram boljim vjernikom od muslimana koji slijedi hambelijsku pravnu školu i voli za sebe reći da je na putu selefa, niti se šta smatram boljim ili gorim od nekog brata hanefije koji slijedi neki tarikatski put.

Samo je Allah Taj koji sve čuje, sve zna i sve vidi. Samo je On Gospodar koji zna apsolutnu istinu o svemu i On zna intencije vjere koju nam je propisao. On je kadar da nam svima sve naše različitosti oprosti i sve nas, inšallah, objedini u džennetu prostranom.

Allahu moj, neka bude tako. Objedini naše saffove, oprosti nam, smiluj nam se i daj da budemo od onih sa kojima si Ti zadovoljan, o Gospodaru Uzvišeni i Veličanstveni!

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top