Vodenica Pešteka u ratu hranila Goražde, danas jedina na rijeci Ocki

Koliko su vodenice važne i koliko znače građanima Goražda pokazao je rat. Savremeni mlinovi za mljevenje žita, pšenice, raži i ječma, koji su radili na struju, tada su bili neupotrebljivi. Tada je došlo vrijeme da se vrati na stari način mljevenja žita uz pomoć vode Piše: Vesna Bešić 

Zvuk vode iz rijeke Ocke u Goraždu ali i klepetuša po kamenom točku održavaju tradiciju vodenica na području ovog grada, nekada tradiciju koja se prenosila sa koljena na koljeno.

Koliko su vodenice važne i koliko znače građanima Goražda pokazao je rat. Savremeni mlinovi za mljevenje žita, pšenice, raži i ječma, koji su radili na struju, tada su bili neupotrebljivi. Bilo je tada vrijeme da se vrati na stari način mljevenja žita uz pomoć vode.

Edhem Peštek, 74-godišnji mlinar iz sela Bogušići kod Goražda jedan je od rijetkih na ovom području koji ne odustaje od porodične tradicije. Nekada je na rijeci Ocki bilo 30 vodenica, danas ih ima nekoliko ali radi samo ona kod Edhema.

Ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla ga je kod njegove male i skromne vodenice kako priprema žito dok iz vodenice dopire umirujući zvuk vode i klepetuše koja udara po kamenom točku. Na ulazu u vodenicu ispisana je 1993. godina, dakle, datum kada je ova vodenica napravljena i počela sa radom.

“Nekada je od ušća Drine do ovdje bilo više od 30 mlinova. Od Berića do ovdje ovo je jedini mlin koji i danas radi. Ima mlinova, nisu oboreni ali ne rade”, ispričao je Edhem za AA.

Na ideju je došao ratne 1993. godine kada nije bilo dovoljno hrane, a sijala se pšenica i žito. Nije bilo struje, nije bilo brašna i moralo se nešto uraditi. Edhem je tada uzeo neke dijelove sa vodenice njegovih predaka, nedaleko od njegove kuće, i uz pomoć različitog materijala napravio malu vodenicu koja je hranila njegovu porodicu ali i sve one koji su dolazili do njih. A bilo ih je, kako je kazao, mnogo. U ovom kraju nekada se žito mljelo na svakih kilometar, dva. Život na selu je bio nezamisliv bez vodenice. Malo je danas onih koji siju žito ili pšenicu ali od brašna iz vodenice nisu odustali. Zbog toga Edhem ne gasi svoju vodenicu nego nastavlja ondje gdje je počeo e ratne 1993.

“Imao sam jednog komšiju, majstora i ovaj mlin smo napravili od svojih sredstava. Ovdje smo imali puno izbjeglica, a ja sam imao svoju pšenicu. Nismo nikoga odbijali, svima smo davali da jede. Kako je vodenica 1993. krenula sa radom nije stala cijeli rat ali ni poslije”, ispričao je Edhem.

Radila je 24 sata ali ni danas ne zaostaje.

“Ne dao Bog više nikad rata ali ovo treba održati, treba održati tradiciju. Brašno iz vodenice traže sa svih strana. Narod danas neće da sije kukuruz i pšenicu zato i izumire ova tradicija. Ovdje se nekada sve sijalo. Ovdje sam provodio cijelu noć da čovjeku sameljem kukuruz da skuha hljeb”, prisjetio se Edhem.

Brašno iz vodenice ima poseban miris jer se ne koristi struja koja sprži žito ili pšenicu, zavisno šta se melje. Međutim, nije lako, pojasnio je Edhem, biti mlinar, to se mora voljeti. Mlinar mora biti čovjek koji voli taj posao, koji je zainteresovan za to što radi.

“Valja to održavati. I vodu i prolaze i dolaze. Na kraju krajeva i da bude pošten. Radim non-stop jer danas narod traži ovo brašno. Ali i meni je odmor biti ovdje”, poručio je Edhem.

Prisjetio se i mlina svojih predaka koji je hranio porodicu od 12 članova. Imali su redovnik svih Pešteka.

“To je bio dućan kao danas prodavnica. Odozgo se nosilo žito, a odozdo brašno. U mojoj kući je bilo 12-oro koje se hranilo uz pomoć tog mlina”, ispričao je Edhem.
Porodična tradicija u porodici Peštek prenesena je na sina, a Edhem se nada da će se uključiti i zetovi.

Akos.ba