Vjernikova duša je spokojna, smirena i sretna
„On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više učvrstili vjerovanje koje imaju – a vojske su nebesa i Zemlje Allahove; Allah sve zna i mudar je.“ (El-Feth, 4.)
Bez spokoja nema sreće
Prije nekoliko godina u časopisu El-Muhtar objavljen je jedan odličan esej koji je napisao poznati američki doktor koji je kazao: „Jednom, dok sam još bio mladić, napravio sam svoju listu dobrih stvari za život. Na nju sam stavio sve ovosvjetske želje poput zdravlja, ljubavi, talenta, snage, bogatstva i slave. Nakon toga sam ih predočio jednom mudrom starcu. On mi je kazao: ‘Ovo je jedna fantastična lista najljepših ovosvjetskih želja. Ipak, čini mi se da na nju nisi stavio jedan osnovni dio bez kojega sve na njoj postaje mučan teret.’ Potom je preko čitavog lista napisao spokoj duše. Nakon toga mudri je starac kazao: ‘Ovo je dar kojeg Bog čuva za odabrane. Iako mnogima Uzvišeni daje pamet, zdravlje, ogromno bogatstvo i slavu, sve to nije spektakularno u poređenju sa duševnim mirom i spokojem.’ U to vrijeme teško sam mogao prihvatiti starčeve riječi, ali, sada, nakon pola stoljeća ličnog iskustva i pomnog učenja, shvatio sam kako je spokoj duše kruna i ideal uspješnog života. Lično sam se uvjerio da se spokoj rađa iznenada bez obzira na bogatstvo ili čak zdravlje. Kad je čovjek spokojan, trošna koliba može izgledati kao ogromna palača, a bez duševnog mira, kraljevi svoje raskošne odaje doživljavaju kao tamnice i zatvor.“
Ove smo riječi naveli kako bi nam poslužile kao pouka i primjer. Treba napomenuti kako je mudrost izgubljena stvar vjernika, gdje god je nađe, on je najpozvaniji da je uzme. Nema nikakve dvojbe da je duševni spokoj primarni izvor sreće. Jedini izvor spokoja i mira jeste vjera u Allaha i Sudnji dan, i to čista, istinska vjera, u kojoj nema licemjerstva ni sumnje.
U životu ćemo najčešće naići na zabrinute, hirovite, nervozne i zbunjene ljude koji se osjećaju beznačajnim i izgubljenima, a sve to jer nemaju vjere, imana. Njihov život ne vodi nikamo, iako obiluje najrazličitijim vrstama uživanja, jer oni ne shvataju prirodu i bit života. Oni nemaju cilja ni uloge u životu i ne poimaju njegove tajne i smisao. Pa kako takvi mogu ostvariti duševni mir i spokoj? Spokoj i mir jesu polodovi vjere. To je Božiji dar, kojim Allah čisti srca vjernika. Tako su oni jedini ljudi na Zemlji koji su smireni kad su svi zbunjeni, koji su zadovoljni kad se svi žale, koji su uvjereni dok sve ostale progoni sumnja, koji su saburli kad su drugi nestrpljivi i koji su umjereni kada svi ostali žure i pretjeruju.
Osoba koja u sebi ne nosi najveću blagodat, vjeru, razapeta je raznim strastima i u stalnim je brigama. U njenoj nutrini vlada zbunjenost i pometnja jer sve niske pohote žele da budu zadovoljene.
Nevjernik je, dakle, stalno na vjetrometini i raspuću, te ne zna kome udovoljiti: svojim instiktima, zajednici u kojoj živi ili društvu općenito. Jasno je da je nemoguće sve ljude zadovoljiti. Ako zadovoljiš moćne, slabi će biti nezadovoljni i obrnuto. Tom procesu nema kraja. Govoreći o ovome, dobro se prisjetiti jedne priče o starom čovjeku, njegovom sinu i magarcu. Jednom su se njih trojica nekamo zaputila, pa je starac uzjahao magarca, a sin išao iza njih. Kad ih je srela neka žena, izgrdila je starca kako jaše, a jadni mu sin ide pješke. Nakon toga on je sina posadio na magarca, a on je krenuo iza njih i tako su nastavili putovanje. Ne prođe mnogo, kad ih srete neki čovjek, izgrdi sina kako je bezobziran kad je dopustio da mu otac ide pješke, a on, mlad, jaše. Nakon toga obojica su uzjahala magarca i krenula. Opet ih je neko susreo i izgrdio kako su nemilosrdni i okrutni prema jadnoj životinji, pa su sjahali i išli pješke pored magarca. Tada im se tek ljudi počeše smijati, pa sin predloži ocu da oni ponesu magarca ne bi li se rješili ismijavanja i poruge. Na to mu otac odgovori: „Ako to učinimo, opet će reći da smo ludi i nepristojni kada smo dopustili da nas magarac jaše, a ne mi njega, što je normalno. Eto, sine, da znaš, ljudima nikada ugoditi.“
Vjernik je pošteđen ovakvih i sličnih lutanja jer je njegov cilj samo jedan, a to je Allahovo zadovoljstvo, i tome vjernik stremi svim svojim bićem bez obzira sviđalo se to ljudima ili ne. Sve njegove intencije sadržane su u jednoj: treba činiti sve što će nas dovesti do Allahovog zadovoljstva. Svakog dana u svojim molitvama vjernik traži jedno i to riječima: „Uputi nas Bože, na Pravi put.“ To je put na kojem nema neistine, laži i zabluda.
„I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.“ (El-En’am, 153.)
Izvor: Stazama sreće i spokoja
Autor: Jusuf Karadavi
Za Akos.ba pripremila: Adela Kukić
