Uvod u islamske finansije: Umanjujuća mušareka

Drugi oblik mušareke, razvijen u nedavnoj prošlosti, je umanjujuća mušareka (diminishing musharakah).

Prema ovom konceptu, finansijer i njegov klijent participiraju ili u zajedničkom vlasništvu nad imovinom ili opremom, ili u zajedničkom komercijalnom preduzeću. Udio finansijera se dalje dijeli na nekoliko jedinica i podrazumijeva se da će klijent kupiti finansijerove dionice jednu po jednu tokom određenog vremena, povećavajući tako svoj udio dok ne kupi sve finansijerove dionice i postane jedini vlasnik imovine, ili komercijalnog preduzeća, šta je već u pitanju.

Umanjujuća mušareka zasnovana na gornjem konceptu uzima različite oblike u različitim transakcijama. Evo nekih primjera.

1. Ova se mušareka najčešće koristi u finansiranju kupovine stanova. Klijent želi kupiti kuću za koju nema odgovarajuća sredstva. Obraća se finansijeru koji pristaje da participira sa njim u kupovini željene kuće. Dvadeset procenata cijene će platiti klijent a 80% finansijer. Dakle, finansijer je vlasnik 80% kuće a klijent 20%. Nakon zajedničke kupovine nekretnine, klijent tu kuću koristi za stanovanje i plaća rentu finansijeru zbog korištenja njegovog udjela u imovini. Istovremeno, udio finansijera je podijeljen na osam jednakih jedinica pri čemu svaka jedinica predstavlja 10% vlasništva kuće. Klijent obećava finansijeru da će kupiti jednu jedinicu nakon tri mjeseca. Shodno tome, nakon prvog roka od tri mjeseca on kupuje jednu jedinicu finansijerovog udjela plaćajući jednu desetinu cijene kuće. To smanjuje finansijerov udio u vlasništvu sa 80% na 70%. U skladu sa tim i najamnina koju klijent plaća finansijeru se smanjuje u istom obimu. Na kraju drugog roka on kupuje drugu jedinicu povećavajući svoj udio u vlasništvu imovine na 40% i smanjujući finansijerov udio na 60%, i konsekventno smanjujući najamninu u istom omjeru. Ovaj proces se nastavlja na isti način dok klijent na kraju roka od dvije godine ne otkupi finansijerov udio u cijelosti dovodeći ga na ‘nulu’ a svoj na 100%.

Ovaj aranžman omogućava finansijeru da traži najamninu prema njegovom udjelu u vlasništvu nad imovinom i istovremeno omogućuje periodični povrat dijela njegove glavnice kroz kupovinu jedinica njegova udjela.

2. ‘A’ želi kupiti taksi koji će koristiti za pružanje prevoznih usluga putnicima i ostvarivanje zarade naplaćujući te usluge, ali nema dovoljno sredstava za taksi. ‘B’ pristaje da participira u kupovini taksija, te njih dvojica zajedno kupuju taksi. Osamdeset procenata plaća ‘B’ a 20% plaća ‘A’. Nakon što je taksi kupljen, koristi se za pružanje prevoznih usluga putnicima pri čemu se ostvaruje neto prihod od € 100 po danu. Budući da B ima 80% udjela u taksiju, strane su se dogovorile da će 80% prihoda pripasti njemu a ostalih 20% će zadržati A koji ima 20% udjela u taksiju. To znači da će € 80 dobiti B, a € 20 A po danu. Istovremeno udio B je podijeljen na osam jedinica. Nakon tri mjeseca A kupuje jednu jedinicu iz udjela B. Konsekventno tome, udio B se smanjuje na 70%, a udio A se povećava na 30% što znači da će od toga dana A imati pravo na € 30 od dnevnog prihoda od taksija, dok će B dobiti € 70. Ovaj proces se nastavlja do momenta kada po isteku roka od dvije godine taksi ne bude u isključivom vlasništvu A a B ne povrati svoj početni ulog uz prihod koji mu je dodjeljivan po ranije objašnjenom sistemu.

3. ‘A’ želi početi biznis za proizvodnju garderobe, ali mu nedostaju sredstva. ‘B’ pristaje da participira sa njim na određeni period od, recimo, dvije godine. Četrdeset procenata investicije osigurava A, a 60% B. Obojica biznis počinju na principu mušareke. Procenat dobiti koji će dobiti svaki od njih je jasno dogovoren. Istovremeno, udio B u biznisu je podijeljen na šest jednakih dijelova i A ih kupuje postepeno dok po isteku roka od dvije godine B ne izađe iz biznisa, ostavljajući ga u potpunom vlasništvu A. Pored periodične dobiti koju zaradi B, on će dobiti cijenu jedinica njegovog udjela koje, praktično govoreći, imaju tendenciju da mu otplate početni iznos koji je investirao.

Analiziran sa šerijatske tačke gledišta, ovaj aranžman se sastoji od različitih transakcija koje igraju svoju ulogu u različitim periodima. Zato ćemo kazati nešto više o svakoj od prethodne tri forme umanjujuće mušareke u svjetlu islamskih principa.

Finansiranje stanokupnje na bazi umanjujuće mušareke

Predloženi aranžman se sastoji od sljedećih transakcija:

1. Stvaranje zajedničkog vlasništva u imovini (širketu ‘l-milk),

2. Iznajmljivanje finansijerovog udjela klijentu,

3. Obećanje klijenta da će kupiti jedinice finansijerovog udjela,

4. Stvarna kupovina jedinica u različitim periodima,

5. Prilagođavanje najamnine prema preostalom finansijerovom udjelu u imovini.

Da progovorimo detaljnije o svakoj komponenti ovog aranžmana.

Prvi korak u gornjem aranžmanu je stvaranje zajedničkog vlasništva nad imovinom. Već smo na početku ovoga poglavlja objasnili da širketu ‘l-milk (suvlasništvo) može nastati na različite načine, uključujući zajedničku kupovinu. To je eksplicitno dozvoljeno po svim školama islamskog prava.  Dakle, nikakva primjedba protiv stvaranja ovog suvlasništva nije moguća.

Drugi dio aranžmana je da finansijer izda u najam svoj udio u kući svome klijentu i od njega naplati najamninu. I ovaj aranžman je čist, jer svi muslimanski pravnici dozvoljavaju davanje u najam partneru svoga neodvojenog dijela u imovini. Ako bi neodvojeni dio bio dat u najam trećoj strani, to je predmet neslaganja između muslimanskih pravnika. Imami Ebu Hanife i Zufer smatraju da neodvojeni dio ne može biti dat u najam trećoj strani, dok imami Malik, Eš-Šafi‘ija, Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen drže da neodvojeni udio može biti dat u najam bilo kojoj osobi. Međutim, kada je u pitanju davanje imovine u najam partneru, svi se slažu da je davanje u najam (idžara) u tom slučaju valjano.

Treći korak u gornjem aranžmanu je da klijent kupuje različite jedinice neodvojenog finansijerovog udjela. Ova transakcija je također dozvoljena. Ako se neodvojeni udio odnosi i na zemlju i na zgradu, njegova kupoprodaja je dozvoljena prema svim islamskim pravnim školama. Isto tako, ako se neodvojeni udio u zgradi želi prodati partneru, to je dozvoljeno po mišljenju svih muslimanskih pravnika. Međutim, postoji razlika u mišljenju ako se taj udio prodaje trećoj strani. 

Iz prethodne tri tačke je jasno da je svaka od dosada spomenutih transakcija sama po sebi dozvoljena, ali se postavlja pitanje da li ove transakcije mogu biti kombinirane u jedan aranžman. Odgovor je da ako su sve ove transakcije kombinirane tako da je svaka od njih uvjet za drugu, onda to nije dozvoljeno u Šerijatu, jer je općeprihvaćeno pravilo u islamskom pravnom sistemu da se jedna transakcija ne može učiniti preduvjetom za drugu. Međutim, predložena šema sugerira da umjesto da dvije transakcije budu uvjetovane jedna drugom, treba postojati jednostrano obećanje klijenta, prvo, da će uzeti u najam finansijerov udio i plaćati dogovorenu najamninu i, drugo, da će u različitim periodima otkupiti jedinice finansijerovog udjela u kući. To nas dovodi do četvrtog pitanja, tj. do zakonske provodivosti takvog obećanja.

Opće je vjerovanje da obećanje da će se nešto uraditi za sobom povlači samo moralnu obavezu osobe koja daje obećanje, koja ne može biti provedena/utjerana putem suda. Međutim, postoji jedan broj muslimanskih pravnika koji drže da su obećanja zakonski obavezujuća i da sud može prisiliti osobu koja je dala obećanje da ispuni svoje obećanje, posebno u kontekstu komercijalnog poslovanja. Moguće je posebno navesti nekoliko malikijskih i hanefijskih pravnika koji su se izjasnili da, u slučaju potrebe, obećanja mogu biti zakonski utjeriva putem sudova. Hanefijski pravnici su prihvatili ovaj stav vezano za poseban kupoprodajni ugovor zvani bej’ bi ‘l-vefa’. Bej’ bi ‘l-vefa’ je poseban aranžman prodaje kuće/stana gdje kupac obećava prodavcu da će mu ponovo prodati kuću kada god mu prodavac vrati cijenu kuće. Ovaj aranžman je bio u modi u zemljama Centralne Azije i hanefijski pravnici su se izjasnili da ako je povratna kupoprodaja kuće originalnom prodavcu učinjena uvjetom za prvu kupoprodaju, to nije dozvoljeno. Međutim, ako je prvi ugovor o kupoprodaji sklopljen bez ikakvih uvjeta, a kupac nakon prodaje obeća da će ponovno prodati kuću kada god mu prodavac ponudi istu cijenu, to obećanje je prihvatljivo i ono ne povlači samo moralnu obavezu već i zakonom utjerivo pravo originalnog prodavca. Muslimanski pravnici koji su dozvolili ovaj aranžman svoj su stav temeljili na principu: “Obećanja mogu biti učinjena zakonom utjeriva, kada za to postoji potreba.” (Qad tudž’alu ‘l-meva’idu lazime li hadžeti ‘n-nas).

Čak i ako je obećanje dato prije sklapanja prvog kupoprodajnog ugovora, nakon čega je ugovor sklopljen bez uvjeta, neki hanefijski pravnici to dozvoljavaju.

Neko može prigovoriti da ako je obećanje o povratnoj kupoprodaji dato prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, to je praktično isto kao i postavljanje uvjeta u samom ugovoru jer se podrazumijeva da obećanje između strana postoji u vrijeme sklapanja ugovora pa, prema tome, čak i ako ugovor ne sadrži izričit uvjet, treba ga uzeti kao uvjetovan ugovor jer mu je prethodilo izričito obećanje.

Na ovu primjedbu možemo odgovoriti da postoji velika razlika između stavljanja uvjeta u ugovoru i davanja odvojenog obećanja bez da ono bude uvjet u ugovoru. Ako je uvjet jasno spomenut u vrijeme kupovine, to znači da će kupoprodaja biti valjana samo ako uvjet iz ugovora bude ispunjen, što znači da ako uvjet ne bude ispunjen u budućnosti, sadašnja kupoprodaja će biti poništena. Ovo kupoprodaju vezuje za događaj u budućnosti koji se može i ne mora desiti. To dovodi do neizvjesnosti (garer) u transakciji što je apsolutno zabranjeno u Šerijatu.

I obratno, ako je kupoprodaja bezuvjetna, ali jedna od strana odvojeno obeća da će nešto učiniti, tada kupoprodaja ne može ovisiti o ispunjenju datog obećanja. Kupoprodaja će biti zaključena neovisno da li osoba koja je dala obećanje ispuni ili ne ispuni dato obećanje. Čak ako strana koja je dala obećanje promijeni mišljenje, kupoprodaja i dalje ostaje valjana. Najviše što strana kojoj je obećanje dato može učiniti je da putem suda prisili stranu koja je dala obećanje da ga ispuni, i ako to nije u stanju učiniti, strana kojoj je dato obećanje može tražiti nadoknadu stvarne štete koju je pretrpjela zbog neispunjavanja obećanja.

Sada je jasno da odvojeno i neovisno obećanje o kupovini ne uvjetuje originalni ugovor, pa on može biti proveden (bez obzira na ispunjenje obećanja).

Na temelju ove analize, umanjujuća mušareka može biti korištena za finansiranje stanokupnje pod slijedećim uvjetima:

a) Ugovor o zajedničkoj kupovini, davanju u najam i kupoprodaji različitih jedinica finansijerovog udjela ne smiju biti povezani u jedan ugovor. Međutim, zajednička kupovina i ugovor o davanju u najam mogu biti spojeni u jedan dokument gdje će se finansijer složiti da klijentu da u najam svoj udio u stanu nakon zajedničke kupovine. Ovo je dozvoljeno jer se, kako će biti kasnije objašnjeno, ugovor o najmu (idžara) može sklopiti i za buduće vrijeme. Istovremeno, klijent može potpisati jednostrano obećanje da će periodično otkupljivati različite jedinice finansijerovog udjela, a finansijer može preuzeti obavezu da će kada klijent kupi neku jedinicu njegovog udjela, najamnina za ostale jedinice biti shodno tome umanjena.

b) U vrijeme kupovine svake jedinice, kupoprodaja mora biti ostvarena razmjenom ponude i pristanka na taj dan.

c) Bilo bi bolje da klijent različite jedinice kupuje po tržišnoj vrijednosti kuće/stana na dan kupovine te jedinice, mada je dozvoljeno da se dogovori određena cijena u obećanju o kupovini koje klijent potpiše.

Umanjujuća mušareka za uslužna preduzeća

Drugi primjer za umanjujuću mušareku koji smo gore naveli jeste zajednička kupovina taksija koji se koristi za ostvarivanje prihoda putem iznajmljivanja. Taj aranžman se sastoji od slijedećih elemenata:

a) Stvaranje zajedničkog vlasništva nad taksijem u formi širketu ‘l-milk. Kao što smo već kazali, to je dozvoljeno u Šerijatu.

b) Mušareka (sudjelovanje) u prihodu ostvarenom putem taksi usluga. Kao što smo ranije kazali, i to je dozvoljeno.

c) Klijentova kupovina različitih jedinica finansijerovog udjela. Ovo je dozvoljeno uz uvjete koje smo detaljno iznijeli u slučaju finansiranja stanokupnje. Međutim, postoji mala razlika između finansiranja stanokupnje i aranžmana predloženog u drugom slučaju. Kada se koristi kao iznajmljeno vozilo, taksi, naravno, vremenom gubi na vrijednosti. Zato se amortizacija vrijednosti taksija mora imati na umu kada se određuje cijena različitih jedinica finansijerovog udjela.

Umanjujuća mušareka u trgovini

Treći primjer umanjujuće mušareke koji smo naveli je onaj u kome finansijer osigurava 60% kapitala za, naprimjer, pokretanje fabrike garderobe. Ovaj aranžman se sastoji iz samo dva elementa:

1) Prije svega, ovaj aranžman je jednostavno mušareka gdje dvije strane investiraju različite iznose kapitala u zajedničko preduzeće. Razumljivo, to je dozvoljeno pod uvjetom da se ispoštuju uvjeti mušareke ranije opisani u ovom poglavlju.

2) Klijentova kupovina različitih jedinica finansijerovog udjela. Ovo može biti u obliku odvojenog i neovisnog obećanja od strane klijenta. Šerijatski uvjeti vezani za ovo obećanje su isti kao oni objašnjeni u slučaju finansiranja stanokupnje uz jednu veoma važnu razliku. Ovdje cijena finansijerovih jedinica ne može biti fiksirana u obećanju o kupovini, jer ako bi cijena bila unaprijed određena u vrijeme sklapanja mušareke, to bi praktično značilo da je klijent osigurao glavnicu koju je finansijer uložio sa ili bez dobiti, što je strogo zabranjeno u slučaju mušareke. Dakle, finansijer ima dvije opcije kada je u pitanju određivanje cijene njegovih jedinica koje će otkupiti klijent. Jedna je opcija da se složi da proda svoje jedinice na bazi procjene biznisa u vrijeme kupovine svake jedinice. Ako se vrijednost biznisa uveća, cijena će biti veća, a ako se njegova vrijednost smanjila, cijena će biti manja. Takva procjena može biti izvršena u skladu sa priznatim principima, uz pomoć stručnjaka oko čijeg se identiteta strane mogu dogovoriti kada potpisuju obećanje. Druga je opcija da finansijer dozvoli klijentu da proda ove jedinice bilo kome po bilo kojoj cijeni ali istovremeno on nudi određenu cijenu klijentu, što znači da ako nađe kupca te jedinice po većoj cijeni, on mu je može prodati, ali ako je želi prodati finansijeru, potonji se slaže da je kupi po cijeni koju je sam unaprijed odredio.

Iako su obje ove opcije moguće prema principima Šerijata, druga opcija se ne čini korisnom za finansijera jer bi dovela do uvođenja novih partnera u mušareku, što bi poremetilo cijeli aranžman i porazilo samu svrhu umanjujuće mušareke u kojoj finansijer želi dobiti svoj novac u toku određenog perioda. Prema tome, kako bi se ostvario cilj umanjujuće mušareke, samo prva opcija je praktična.

Odlomak iz knjige: ‘Uvod u islamske finansije’

Autor: Muhammad Taqi Usmani

Preveli: Ahmet Alibašić i Amel Kovačević

Redaktor: dr Enes Ljevaković

Izdavač: Udruženje Selsebil (članica AKOS-a) Živinice 2003.