Uvod u islam: Očuvanje izvornog učenja
Nema ništa zajedničko između laži i istine. Ništa se na svijetu, više ne razlikuje od te dvije stvari! Već u najneznatnijim pitanjima svakodnevnog života, vidi se koliko je laž zla, koliko se ne želi i odbacuje. A tek, šta da kažemo kada se radi o pitanjima vječnog spasenja, vjerovanja, osnovnog i izvornog učenja vjere!
No, ako nema mnogo teškoća za jednog razumnog i časnog čovjeka da sudi da li je bilo kakvo učenje tačno ili nije, prihvatljivo ili ne, nije isti slučaj sa učenjem čisto dogmatskim: tu se kriterij nalazi, prije svega, u ličnosti onog ko govori; ako je on dostojan povjerenja, ljudi će mu vjerovati, a ako postoji neka nejasnoća oni će je pripisati sebi i svojim vlastitim ograničenostima; neće odbaciti riječ onoga kome se vjeruje. Pitanje autetičnosti u tom slučaju – naročito ako je autor mrtav – postaje nešto što ima najveći značaj.
Sve glavne religije u svijetu zasnivaju se na određenim svetim knjigama koje su često pripisane Božanskim objavama. Bilo bi tragično, ako bi se, nekom nesrećom, izgubio orginal objave, pošto zamjena ne bi bila potpuno istovjetna onome što je izgubljeno. Međutim, brahmanci, budisti, hrišćani, magi, Jevreji mogu očuvanost osnovnog učenja svoje religije porediti sa odgovarajućim učenjem muslimana; ko je pisao te knjige, ko ih je prenosio iz generacije u generaciju, je li to orginal ili je to samo njegov prevod? Nema li u tome unutrašnjih protivrječnosti? Nisu li izgubljena poglavlja koja se pominju u drugim poglavljima? i tako dalje. Ovo su pitanja koja mora postaviti svako ko pošteno traga za istinom i dobiti na njih zadovoljavajuće odgovore.
NAČIN ČUVANJA
U doba kad su se pojavile velike religije, čovjek nije imao samo svoje pamćenje, nego je već imao način njegovog konzerviranja, tj. pismo, koje je trajnije od memorije pojedinca koja nestaje zajedno sa njegovim životom.
Ali uzet posebno, ni jedan ni drugi od ta dva načina nije nepogrešiv: svakidašnje iskustvo nas uči da kad se piše nešto, zatim kad se ponovo pregleda to što je napisano, nađe se manji ili veći broj nehotičnih grešaka: izostavljanje slova ili čak riječi, ponavljanje, zamjena jednog izraza drugim, gramatička greška, itd; a da se ne govori o zamjeni mišljenja autora koji ispravlja svoj stil, svoje misli, svoje argumente, odbacujući ponekad sve što je napisano i ponovo počinjući novi tekst. Isto to vrijedi i za pamćenje: onaj koji danas ima takav posao ili običaj da uči nešto napamet da bi to recitovao, naročito ako je riječ o dugom tekstu, uvjeri se katkad da ga pamćenje iznevjeri: preskače odlomke, pomiješa ih jedan sa drugim ili se ne prisjeti svih ostalih dijelova; ponekad pravi tekst ostane u podsvijesti, pa se zatim vrti, ili pak u drugom trenutku, jednostavnim osvježavanjem pamćenja uz pomoć suflera ili napisanog teksta obnovi pamćenje.
Vjerovjesnik islama, Muhamed, istovremeno prihvata obje metode, koje se međusobno potpomažu, da bi se pojačala dosljednost i mogućnost greški svela na minimum.
IZVORI ISLAMA
Islamsko učenje zasniva se prvenstveno na Kur’anu i Hadisu i, kao što ćemo vidjeti, oboje je temeljeno na Božanskom Nadahnuću (K. 53/3 – 4). Što se tiče Kur’ana, poslanik Muhamed je sam diktirao tekstove u periodu od 23 godine pa kaže: “Ovo je Božija Riječ objavljena meni preko meleka Džibrila“. Hadis je zbirka onoga što je Poslanik rekao, ali nije naredio da se uključi u Kur’an, kao i onoga što je radio. Bilježenje njegovih riječi i opis onoga što je radio vršili su njegovi saradnici na svoju vlastitu incijativu i prema svojim sposobnostima. Ako mu u datom vremenu ne bi došlo Božansko nadahnuće on bi se savjetovao sa svojim saradnicima. Tako je potrebno da pravimo razliku između Muhameda kao ljudskog bića i Muhameda kao nosioca Božije Objave.
Izvor: ”Uvod u islam”
Autor: Muhamed Hamidullah
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić
Portal Akos.ba pratite putem aplikacija za Android i Facebook.
