Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Liderstvo i menadžment > Upravljanje očekivanjima ili nošenje sa mamurlukom nakon razočeranja – centrifugalna zabava

Upravljanje očekivanjima ili nošenje sa mamurlukom nakon razočeranja – centrifugalna zabava

Očekivanja. Vruća i opojna tema. Da li ih trebamo imati? Može li se bez njih? Šta činiti sa razočarenjima? Možemo li istovremeno imati očekivanja, a da nikad ne budemo razočarani? Šta očekujete od ovog pisanog rada?
Početkom ove godine smo porodično selili u drugi stan. Selidba kao i svaki drugi proces prihvatanja i puštanja je prilično katarzično iskustvo jer nas oslobađa viška stvari u nama i oko nas. Onih stvari koje iz navike ili zbog emocionalne vezanosti doslovno vučemo za sobom iako nam ništa od toga ne treba, niti služi ikakvoj svrsi. Šta puštam, a šta prihvatam? Puštam ugodnu zonu stana u kojem sam više od deceniju boravila i u kojem su moji sinovi u momke izrasli. Puštam tonu stvari koje su samo onako stajale, od namještaja, knjiga, odjeće i drugih usputnih dobara života, pri tome se tješeći kako će nekome koristiti i kako time činim dobro djelo. Što je najvažnije, puštam očekivanja da će život koji živim ostati nepromijenjen. Istovremeno prihvatam novo okruženje koje ne smatram svojim i koje mi je potpuno nepoznato. Prihvatam strah od tog nepoznatog i da živim sa onim što je najosnovnije za život jer se sa manje stvari lakše kretati ukoliko bude bilo potrebno ponovo se seliti i jer je selidba sad u mojoj iskustvenoj memoriji već crvenom bojom podvučena kao moguća opcija. Zaključak koji izvlačim iz selidbe jeste da uvijek mogu sa sigurnošću očekivati promjene i da manje stvari u životu znači više. Više prostora za disanje, razmišljanje, djelovanje…
Tokom raspodjele kućnog inventara, a za koji smo mislili da nam pripada i za koji smo se emocionalno vezali, primjetila sam da osobe koje su dolazile da preuzmu te stvari su bili izbirljivi. Iako smo sve poklanjali, ipak su tražili specifičnosti u smislu da su stolice preniske, zavjese su suviše svijetle, tepih je zahtjevan za održavanje itd. Očekivala sam, obzirom da poklanjamo, da će se javiti osobe koje oskudijevaju u tome i da će sa radošću prihvatiti sve što im dajemo. Osobe koje su dolazile jesu živjele u siromašnijim uvjetima ali ipak su birali šta žele, a šta ne žele. U jednom momentu sam im zamjerila jer sam imala svoje uvjerenje kako se oni trebaju ponašati i očekivala sam da budem u pravu, a i jako mi je važno bilo da se riješim tih stvari jer smo vremenski bili ograničeni. Zastala sam i postala svjesna da mi tijelo signalizira neku vrstu napetosti, nelagode, znojenja i izbjegavanja pogleda zbog misli koje su preuzele kontrolu. Nimalo poželjno stanje. Shvatila sam da sam upala u zamku osude i stavljanja sebe u poziciju nekog ko zna, samim tim nekog ko je bolji od onog drugog i po čijoj zamisli se sve treba odvijati. Očekivala sam slijepo prihvatanje onog što sam ja nudila, a zaboravila da svako ljudsko biće ima pravo na slobodu razmišljanja, osjećanja i izbora. Oni imaju svoja uvjerenja da bez obzira na socijalni status mogu birati ono što im najbolje odgovara, a ja sam svoje uvjerenje da siromašni ljudi moraju uzeti sa dubokom zahvalnošću sve što im se daje morala mijenjati jer nije bilo realno. Naša uvjerenja su individualizirana, pa tako i sve drugo sa čim se predstavljamo društvu.
Koliko često budemo razočarani samo zato što drugi nisu ispunili naša očekivanja jer su imali svoja uvjerenja i predviđanja? Ipak, postoji jedno zajedničko očekivanje koje ima svaka osoba na ovoj planeti, a to je da u susretu s drugim ljudima bude ona(j) koji će biti u pravu. Najozbiljnije vjerujemo da ono što mi mislimo, osjećamo, vidimo i doživljavamo je matrica po kojoj svijet treba da funkcioniše. Moram priznati da sam iznenađena kako malo konflikta na planeti imamo uzimajući u obzir da se svako ponaosob vodi za vlastitim uvjerenjima. Možda zato što te unutrašnje konflikte vješto prikrivamo dobro uštimanom ljubaznošću?
Projekcije naših dubokih uvjerenja i zaključaka da postoje šanse da će se nešto dogoditi onako kako smo mi zamislili ili pretpostavili nazivamo očekivanjima . Dok ona nastaju neprimjetno, pretežno nesvjesno, s druge strane itekako dobro znamo šta želimo od sebe i od drugih, a da ne kažem da već imamo predstavu kako svijet treba biti uređen. U svakodnevnom životu mi istovremeno predviđamo i očekujemo šta je ispravno, a šta nije gledajući iz svog ugla. Shodno tome imamo očekivanja u razmišljanju, pričanju i ponašanju od naših najbližih do političara i vremenskih prilika. Očekujemo da se prijatelji sjete našeg rođendana, da nas bračni drug svaki dan obraduje nježnostima, da djeca imaju najbolje ocjene u školi, pa čak i to da nas svi vole i da su političari pošteni, a da je vrijeme uvijek onakvo kako nama odgovara u tom periodu. Spoznajemo da očekivanja mogu biti (ne)realistična i visoka/niska. Za njih također kažu da su jednako važni psihološki i sociološki procesi. Psihološki su jer su odraz naših vjerovanja i stavova koji u konačnici upravljaju našim razmišljanjem i ponašanjem, a sociološki su jer služe kao alat u procesu uspostavljanja međuljudskih odnosa i društvenog sistema koji mi često osjetimo kao pritisak da se uskladimo/prilagodimo normama očekivanog ponašanja jer smo svjesni da bi suprostavljanje značilo odbacivanje, a ono je našem psihološkom biću bolno. Bol ovdje ima obrazovno-odgojnu ulogu. Osjetiti određeni pritisak u okvirima zdravog i podnošljivog je proces koji nas dovodi u stanje kad otkrivamo potencijal u sebi kojeg nismo bili svjesni. Vrlo je bitno znati procijeniti da li nam određena društva nude zdravi ili štetni pritisak. Uzmimo primjer ljudi koji napuštaju mjesto življenja samo iz razloga što ne mogu prihvatiti ono što se od njih očekuje jer im stvara prevelik pritisak. Pitanje je da li će ih upravo taj “nepodnošljivi” pritisak oblikovati na najljepši način, a oni to ne uspijevaju vidjeti zbog boli?

Na kraju uviđamo da imamo nebrojena pojedinačna subjektivna očekivanja od kojih treba načiniti jedno objektivno uređenje društva. Da stvari ne bi izgledale kao nemoguća misija oslonićemo se na istraživanja iz oblasti pozitivne psihologije (Character Strengths and Virtues – CSV, Christopher Peterson & Martin Seligman, 2004) koja potvrđuju da svi ljudi na planeti uprkos njihovoj različitosti ipak dijele zajedničke univerzalne istine i vrijednosti, a da postojanje raznih ugovora i disciplinskih mjera služi samo kao podsjetnik na koji se može računati ukoliko skrenemo sa pravog puta ili se odlučimo za neke druge istine.

Očekivanja kao vid predviđanja budućnosti je nešto što nam daje barem neki osjećaj sigurnosti u svijetu gdje je sve podložno promjenama. Sigurnost je u priči o očekivanjima centralna tema jer je vodeći motiv zbog kojeg upravo imamo potrebu da znamo kako će se stvari odvijati te da li postoji nešto što nas može ugroziti. Na primjer, mi očekujemo (predviđamo) da će neko biti dobar prema nama jer duboko vjerujemo svojoj procjeni da nas neće povrijediti i spremni smo da mu (joj) poklonimo svoje povjerenje i vrijeme. Ulažemo dvije najveće vrijednosti. Poklonjenom povjerenju je prethodila svjesna analiza osobe što nije slučaj kad očekujemo da će sutra sunce svanuti. Mada ni u jednom od ova dva slučaja nemamo garanciju da će se naša predviđanja ostvariti. Posmatram čovjeka koji užurbanim korakom ide niz ulicu prema tramvaju noseći u jednoj ruci kišobran iako na nebu nije bilo ni oblačka, a drugom rukom je prinosio ustima zapaljenu cigaru. Pomislila sam kako slaba predviđanja ovaj čovjek ima. Očekuje da će kiša pasti iako su mali izgledi za to, a ne očekuje rak pluća iako postoje velike šanse zbog konzumiranja otrova. Ako su očekivanja hipoteza koju tek trebamo dokazati, onda ih možemo dijeliti na pogrešna i ispravna.
Spomenula sam da je priča o očekivanjima u direktnoj vezi sa osjećajem sigurnosti i dubokim uvjerenjima. Sigurnost i uvjerenja, sa njima zapravo svaka priča počinje, svaki razgovor, svaki posao. Uvjerenja imamo prvenstveno da bismo bili sigurni, pa bismo mogli zaključiti da je vjerovanje sve ono što nas čini sigurnim. Često kad izgubimo vjeru u ljude okrećemo se Bogu, zaboravljajući činjenicu da vjerovati u Njega znači vjerovati u kvalitetu onoga što je On stvorio. Sigurnost koju Uzvišeni Stvoritelj nudi onima koji vjeruju nije kao ona koju većina ljudi očekuje. Većina ljudi očekuje da će imati stalno radno mjesto, živjeti na stalnoj adresi i sa istim osobama u svojoj neposrednoj blizini, te da se bolesti i siromaštvo dešavaju onima manje snalažljivim. Drugim riječima, sigurnost je u tom smislu zamisao da život protekne bez neočekivanih promjena koje ne možemo ili ne želimo prihvatiti niti im se prilagoditi. Da li ljudi uvijek znaju šta je dobro za njih? Upućujemo molitve (dove) Stvoritelju očekujuću da budu uslišane jer smo čak i odnosu prema Njemu uvjereni da ono što mi tražimo mora da je ispravno, a izostavljamo činjenicu da je naša percepcija ograničena:
“…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (Kur’an, poglavlje el-Bekara:216)
Zanimljiva je sklonost ljudi današnjeg vremena da priželjkuju izvjesnost u svemu, a izbjegavaju neizvjesnot mada je ona osobina svega što je živo (Hans-Peter Duerr, fizičar, Max-Planck Institut, Njemačka). Uzvišeni Stvoritelj garantuje neizvjesnost jer se On u kur'anskom poglavlju Vrijeme kune vremenom, a vrijeme je faktor koji donosi promjene. On se zapravo kune promjenama koje će nas održavati u životu, dok mi sebi priželjkujemo nepromijenjena stanja koja nas umrtvljuju. Iluzija je ne očekivati promjene. Kako onda razumjeti sigurnost koju nam On nudi? Gdje da je tražimo? Ako već imamo Stvoritelja koji nam poručuje da su nam promjene potrebne jer nas čine živima na način da pokreću moždane centre na rad, onda je logično da se sigurnost u tom kontekstu ogleda u psihološkoj snazi i kognitivnim mehanizmima koji će nam pomoći da se uspješno adaptiramo te da duhovno napredujemo. Ako bi se Njegova poruka sigurnosti mogla pretvoriti u životni moto onda bi on glasio ovako: “Garantujem promjene s vana i sigurnost iznutra.”
Mnogi su ovu sigurnost iznutra, a koja se odnosi na emocionalnu i socijalnu inteligenciju, zamijenili sa sigurnošću unutar svojih hermetički zatvorenih krugova. Misli se na brižno građene mape uma koje nazivamo zonama komfora. U njima smo odredili na osnovu vlastitih uvjerenja šta je brak i kako treba da izgleda, šta je porodica i kako treba da izgleda, šta je radni odnos i kako treba da izgleda, šta su prijatelji i kako prijateljstvo treba da izgleda. Ne postoji druga istina osim te naše jer smo u njoj sigurni da ćemo uvijek biti u pravu. Biti u pravu i potvrđen od strane drugih daje prividan osjećaj uspjeha samo onim osobama koje su u sebe nesigurne. Šta se dešava kada se očekivanja unutar zone komfora ne ostvare? Prije svega nastupaju (ne)svjesni pokušaji kontrole i pritiska na ljude oko nas u privatnom i poslovnom ambijentu. Od toga da li će oni prihvatiti da igraju po našim pravilima zavisi da li ćemo imati unutrašnji mir. Ukoliko se stvari počnu razvijati mimo naše zamisli dolazi do razočeranja te još dubljeg povlačenja i zatvaranja jer je izgubljena fleksibilnost u prihvatanju drugačijeg i neočekivanog. Dešava se zarobljenost i svaki pokušaj izlaska je bolan proces jer zahtijeva da mijenjamo svoja uvjerenja. Nekada sam i sama razmišljala da je u našoj ljudskoj prirodi da kada nekog volimo da se podrazumijeva da ukažemo na propuste i da je(ga) “korigujemo” u ponašanju i razmišljanju. Uvidjevši da to negativno utiče na one koje volim počela sam da propitujem svoja uvjerenja i otkrila sam da imam jednu zdraviju opciju odnosa prema njima, a to je da podijelim svoja zapažanja. Također sam shvatila da oni isto tako imaju opciju da to prihvate ili odbiju, te da od njihove odluke ne treba da zavisi moja psihička stabilnost.
Da li ste se nekada uhvatili kako izgovarate sljedeće formulacije misleći da dajete do znanja da vam je stalo do te osobe:
– Volim te, ali…A zašto to ne uradiš kako sam od tebe očekivala?…Mislila sam da me voliš. Zaboravi šta sam od tebe tražila…Stvarno sam razočarana onim što si učinio(la)…Ne sviđa mi se puno toga kod tebe…Ne mogu vjerovati da si mogao to uraditi!
Postoje tri zamke u načinu razmišljanja koje nas vode od tačke rađanja očekivanja unutar zone komfora do tačke njihovog umiranja, to jeste do razočarenja:
1. Mi mislimo da drugi ljudi misle kao i mi – ako je nama nešto logično, onda bi to trebalo biti i njima, ako mi vidimo nešto kao loše, pa valjda bi i oni trebali isto to vidjeti. Prepoznati pogrešnost vlastitih uvjerenja moguće je samo ako zastanemo i reflektiramo svoje okruženje na način da pitamo umjesto što zaključujemo. Zatim osvijestiti da su misli i osjećaji svakog ljudskog bića jednako autentični kao njihov otisak prsta ili crte lica.
2. Često prisustvo prikrivenih motiva – na primjer, prikazivanje u altruističkom svjetlu da bismo ostvarili ishod koji će nama ići u prilog. To su momenti kada naglašavamo kako su neke odluke radi uzvišenih ciljeva (tipa činimo dobročinstvo drugima) samo da bismo izbjegli osudu društva, a kojoj nerijetko i sami pribjegavamo. Manipulacija motivima i osjećajima je često kod onih osoba koje naginju kontroli jer ih iskonski nagon za sigurnošću hrani idejom da će na taj način ostvariti uslove za dominaciju nad upravljanjem resursima. Dominacija je inače oštećena ideja pokušaja da se uspije i jedan neoplemenjen, da ne kažem sirov, odnos prema onome što nas okružuje.
3. Nesigurnost i strah od promjena – utiču da vapimo za potvrdom i odobrenjem drugih, a kada to ne dobijemo onda smo skloni snažnim negativnim reakcijama kao što su osuda, te naglost u donošenju površnih i uskih zaključaka u pogledu sebe i drugih. Izostaje zdrava podrška, a na scenu stupa (samo)sabotaža kroz ljutnju na druge, te samosažaljevanje sebe. Ljutimo se, preziremo i osuđujemo kod drugih pretežno ono što ne volimo kod samih sebe. S toga možemo reći da je svaka kritika i pohvala autobiografija, a zaštitnička funkcija neodgojenog ega samo dječiji strah da ćemo izgubiti one “velike ljude” koji trebaju o nama da brinu i doživljavanje tih promjena kao nešto što bi nas trajno ugrozilo.

Zone komfora se ne smiju podcijeniti iz jednog razloga, a to je da postoji velika vjerovatnoća da stanja straha i nepovjerenja neprimjetno mogu postati vodeći alati u razmišljanju i ponašanju te se nerijetko takvi procesi u tom slučaju pretvaraju u psihička oboljenja kao što su anksioznost , depresija ili opsesivno-kompulzivni poremećaj. Njihova očekivanja u zonama sigurnim od promjena su katastrofalni ishodi bazirani na prividnim strahovima koji ih nagone na dramatične mjere predostrožnosti kao što je izbjegavanje izlaska iz kuće i kontakta sa drugim ljudima jer ih sama pomisao na neizvjesnost razvoja kretanja, susreta i razgovora van poznate zone može ugroziti na emocionalnom ili fizičkom nivou. Ovakva stanja postoje najviše zbog neosposobljenosti da podnose neizvjesnosti kao sastavni dio svakodnevne realnosti. U početku su ona bila samo otpor prema onome što u našu viziju života nije uračunato, a kasnije su postala ograničenja u razmišljanju.
Unutar tih shema je sve isplanirano na način da nema nepoznatih varijabli, nema promjena niti bilo čega drugog što nije pod našom kontrolom. Pruža se veliki otpor promjenama iz straha da će nas nešto ugroziti, time se pruža otpor Onome koji garantuje promjene, što znači da mora doći do bespotrebnog curenja energije u grčevitom uspostavljanju kontrole (dominacije) nad prirodnim procesima. Kontrola i ništa drugo je ono što nas u konačnici čini slabima i umornima. Za razliku od odraslih, djeca se rijetko žale na umor jer im ne curi energija na uspostavljanje kontrole. Oni jednostavno opušteno prihvataju i pristaju na pravila igre, a koja glase da je svako dobrodošao da se igra jer svako mora svoju ulogu u našoj igri da odigra. Sjećam se jednog takvog spoznajnog iskustva sa starijim sinom kada mu je bilo oko 3 godine. Imao je naviku da baca igračke kroz rešetke otvorenog prozora sa desetog sprata, a koji su inače stalno morali biti otvoreni zbog tropske klime. Odustali smo nakon niza pokušaja da ga spriječimo u uništavanju igračaka, a također se nismo mogli ni ljutiti jer smo cijenili njegovu upornost. U toj njegov igri mi smo imali svoja očekivanja, svoje viđenje, a on svoje. Ubrzo nas je čudo jednog jednostavnog kratkog pitanja uvelo u njegov doživljaj nestanka igračaka: “Abdullah, zbog čega bacaš igračke kroz prozor?” Njegov odgovor je bio prekretnica za sve naše buduće razgovore :”Ne bacam ih, ostavljam ih na nebo!” Naravno, on je iz njegove perspektive vidio nebo kao igralište, a mi zemlju kao silu koja je lomila dragocjene stvari. Zadovoljstvo ove spoznaje ne bismo imali da nismo postavili to jednostavno kratko pitanje. Ono nas je sačuvalo od razočarenja u naše roditeljske sposobnosti,a razočarenja se kao i osjećaj bespomoćnosti uvijek dešavaju u zoni komfora . Kad god konstatujemo da smo doživjeli razočarenje to nam je bez sumnje potvrda da smo još uvijek u zoni koju uz kontrolu, kao privid osjećaja moći i sigurnosti, nastojimo urediti onako kako to samo našoj viziji života odgovara.

Čuda su pomak u percepciji ili šta nakon mamurluka razočarenja

Da li smo spremni da se stvari ne odvijaju onako kako smo mi to u zoni komfora željeli i mislili da treba? Da li smo spremni za drugačiji ishod? Da li možemo živjeti sa mišlju da možemo izgubiti sebe i kontekst u kojem smo se zamislili? Da li možemo djelovati i razmišljati drugačije nego inače u posljednjih nekoliko sedmica/mjeseci? Da li smo spremni da iznova učimo šta su to osnovni životni koncepti kao što je ljudskost, prijateljstvo, brak, roditeljstvo, porodica?
Ovo su pitanja koja nas izvode iz zone komfora, iz prostora ograničenog posmatranja u prostor gdje postoje neograničene mogućnosti da sagledamo stvari iz različitih uglova, a gdje se zapravo čuda dešavaju jer smo dozvolili sebi da se pomjerimo u svojim načinima interpretiranja onoga što nas okružuje u odnosu na nas same. Na primjer, odlučili smo da pokušamo barem sedmicu dana ne posmatrati radnu kolegicu kao neku moćnu suparnicu koja nam mjesecima nastoji planski ugroziti ugled i preuzeti našu poziciju već kao nekog ko koristi uvrijedljiv rječnik i grub odnos da bi sakrila svoje slabosti i ranjivosti, te kome treba dati do znanja kontinuiranim pozitivnim reakcijama da takav vid komunikacije nema na nas nikakav uticaj. Da bismo ostvarili ovu transformaciju u doživljaju potrebno je napustiti mentalnu mapu po kojoj očekujemo da nam se radne kolege obraćaju sa zasluženim respektom kao potvrdom naših vrijednosti i preduslovom da se osjećamo zadovoljno i ostvareno. Potrebno je također razumjeti da svako ima svoju priču i istinu sa kojom se kreće kroz dnevne aktivnosti. Zbog čega bismo trebali napustiti tu formu subjektivnih očekivanja ispravnog i neispravnog ponašanja? Iz više vrlo jednostavnih razloga koji bi trebali biti dovoljno motivirajući da radimo na razvijanju svijesti da je upravljanje očekivanjima otpuštanje ovisnosti o ishodu i poništavanje potrebe za potvrđivanjem :
– jer nas ona dovode u stanje stresa i time direktno narušavaju naše psihofizičko zdravlje
– jer nemamo pravo drugima nametati šta je u našem viđenju svijeta ispravno i neispravno
– jer smo svoj osjećaj vrijednosti i uspjeha stavili u ruke drugih osoba nad kojima nemamo uticaj
– jer zbog doživljenog razočarenja gubimo vjeru u ljude i objektivan pogled na život
– jer narušavamo međuljudske odnose zbog izvještačene i nejasne komunikacije
– jer nas zadržavaju u naučenom začaranom krugu misaonih shemi koji se ne mijenjaju promjenom okruženja ( u novom radnom okruženju bi svaki “čudan” pogled bio protumačen kao određena vrsta sabotaže)
– jer odbijamo da prihvatimo diverzitet u ponašanju i promjene koje donose neizvjesnost
Izlazak iz okvira koji nam gode i odgovaraju je uvijek bolan process. Na scenu naše duševne dimenzije nastupa zbunjenost , nezadovoljstvo, ljutnja, bespomoćnost i tuga. Pogotovo bolno je ako očekivanja nisu ostvarena u domenu bliskih veza gdje je izostala očekivana pažnja, nježnost, zajedničke aktivnosti kao znakovi i potvrde ljubavi. Stepen osjećaja odbačenosti može biti toliko ozbiljan da ide do tačke gdje odlučimo odustati od sebe i svojih ciljeva. Da li uzrok ovakvih psihičkih procesa leži u samom pojmu očekivanja koji u sebi sadrži pasivno stanje čekanja? Možda bi onda najbolji tretman mamurluka razočarenja bio u preuzimanju inicijative u kojem ne čekamo na nešto već aktivno radimo na emocionalnim i intelektualnim ponudama?

Razmišljamo o pojmu disappointment (razočarenje): 
– U sebi sadrži riječ appointment što znači dogovoreni sastanak na koji čekamo. Disappointment bio značilo da do tog emocionalnog, duhovnog, intelektualnog ili fizičkog susreta nije došlo, to jeste razočarani smo jer smo pasivno čekali da se naše vizije budućnosti dese.

Aktivan rad na razumijevanju procesa koji vodi do razočarenja i oporavak od istog mogao bi se prikazati kroz četiri faze rada na sebi:

1. Faza uspavanosti (pasivnosti) – kada još uvijek vrtimo u glavi stare priče u kojima su poznati uzročnici (čitaj krivci) naših stanja i u kojima problem ne leži u nama već u drugima. Stav od kojeg ne odustajemo je da će i naša patnja završiti tek kad se oni promijene i poduzmu nešto po tom pitanju. Vjerujemo da smo žrtve i da nemamo sposobnost da mijenjamo život. U ovoj fazi je učestalo okrivljavanje drugih, prekomjerna odgovornost, strah i osjećaj nepotpunosti.

2. Faza buđenja (aktivnosti) – uglavnom nastupa nakon triježnjenja i dobrog starog mamurluka razočarenja. S toga možemo reći da tačka kada nastupi razočarenje i nije tako loša jer smo zbačeni sa lažnog prijestolja odakle smo mislili da upravljamo stvarima. U ovoj fazi obraćamo vise pažnje na sebe i pitamo se zbog čega smo tu gdje jesmo i u šta smo se pretvorili. Počinjemo da učimo sa novim životnim učitelima, alatima i iskustvima. Polako nam postaje sve jasnije i uspijevamo povezati smisao događaja. Shvatamo da smo na ovoj planeti da bi učili, rasli i podsjećali se ko smo i gdje idemo. Ovo je vrijeme puno ah-ha momenata (neki nas oduševe, neki iznenade, a neki zabole).

3. Faza integracije – ovo je najduža faza u kojoj prelazimo iz stanja znanja u stanje primjene. Svijest nije dovoljna za transformaciju, potrebna je promjena u sistemu vjerovanja i ponašanja. Ovo je vrijeme kada napuštamo stare i beskorisne priče koje nas nisu umjele dalje kroz životna iskustva voditi. Hrabro pristupamo starim ranama i emocionalno zacijeljujemo tako da nas te teme vise ne definišu. Nadograđujemo svoje mentalne mape ili vršimo reprogramiranje svog uma da bismo na jedan nov način pristupili iskustvima koja se ponavljaju. Život se kreće spiralno da bismo imali priliku iznenaditi sebe iznova otkrivenim potencijalima koji u ovoj fazi uspješno prelaze od stanja koncepta do alata kojima se možemo mijenati. Ovo je moćna tranzicija u kojoj iscjeljujemo i završavamo sa starim naučenim oblicima ponašanja i razmišljanja.

4. Faza prihvatanja – nakon što smo se reprogramirali mi više ne razmišljamo isto, ne osjećamo i ne ponašamo se isto. Međutim, nismo postali nova osoba koju trebamo prihvatiti već autentičnija koja prihvata sebe onakvu kakva jeste oslobođena sputavajućih vjerovanja o tome kako svijet treba funkcionisati i mi u njemu. Da li to znači da smo dosegli svoju potpunost i da nemamo više šta na sebi raditi? Ne, već da smo shvatili da ćemo uvijek biti nepotpuni i da je to naša prednost koja nas pozitivno podstiče, a ne neprijatelj protiv kojeg se moramo boriti. Jedina razlika u odnosu na prošla i buduća iskustva jeste da nas stari okidači ne aktiviraju i da smo svjesni da nas još mnogi drugi na kojima trebamo raditi u budućnosti čekaju.
5. Faza primjene i raspodjele – u ovoj fazi nismo više fokusirani na sebe i na promjene koje želimo u svom životu već na uzvišenije vizije i naš pozitivan uticaj na živote drugih. Osjećamo se pozvanim da dijelimo dobra koja imamo. Mnogi bi željeli odmah nakon druge faze da mogu preći u ovo stanje. Međutim, zaboravljamo da poenta nije ko će prije do cilja i osvojiti medalju već da naučimo mudrost čekanja i strpljenja sa sobom i sa dužinom trajanja svog putovanja. Ni jedna faza našeg života nije bolja niti gora od neke druge jer sve su one bogato ispunjene sadržajem za učenje. Svako iskustvo koje nas dovede do “mamurluka razočarenja” daje nam priliku da ponovo prođemo kroz sve faze te da aktivira u nama nova nadahnuća i spoznaje.

Uvijek možemo reći da živimo u vremenima ozbiljnih dešavanja koja iziskuju “manje ozbiljne” ljude koji nisu izgubili spontanost i fleksibilnost da nas na jedan neopterećen način provedu kroz neophodne reforme redefinisanja svega od braka pa do ljudskosti. Također možemo reći da postoji ispunjen život uprkos neispunjenim očekivanjima.
Dok privodim pisanje ovog rada kraju, telefon je zazvonio. Starija nepokretna komšinica je trebala moju pomoć. Sve što sam mogla pomisliti u tom momentu je kako sam sretna što ima takva očekivanja od mene. A možda sam ja ta koja zapravo očekuje da će time pomoći sebi. Možda?!
Šta očekuju slijepi, siromašni, bolesni, stari i usamljeni ljudi?

Radionica:
Da se poigramo sa pretpostavkom da se u svakom muškarcu nalazi Peter Pan, vječni dječak koji ne želi da odraste i koji želi slobodno da leti sa svojom ekipom iz avanture u avanturu, a u svakoj ženi leži Princeza na zrnu graška koju “žulja” i najmanja sitnica. Kako uskladiti njihova očekivanja?

Piše: Aida Tule

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top