Ugovori za pokretanje zajedničkih poslovnih poduhvata: Mušareka i mudareba kao načini finansiranja

Umjesno je da sada razmotrimo i načine na koje ovi instrumenti mogu biti korišteni za finansiranje u kontekstu moderne trgovine i industrije.

Koncept mušareke i mudarebe, koji nalazimo u djelima islamskog prava generalno pretpostavlja da su ovi ugovori predviđeni za pokretanje zajedničkih poslovnih poduhvata, pri čemu svi partneri učestvuju u biznisu od početka do kraja biznisa kada ukupni kapital biva likvidiran. Teško je u tradicionalnim djelima islamskog prava naći koncept biznisa kome se partneri pridružuju i napuštaju ga, ne utječući ni na koji način na kontinuitet samog biznisa. Očito, klasična djela islamskog prava su bila pisana u okruženju gdje velika komercijalna pre-duzeća nisu bila u modi i gdje komercijalne aktivnosti nisu bile tako kompleksne kao danas. Iz tog razloga ona se generalno nisu bavila takvom vrstom kontinuiranog biznisa.

Međutim, to ne znači da koncept mušareke i mudarebe ne može biti korišten za finansiranje neprekidnog biznisa. Koncept mušareke i mudarebe je utemeljen na nekim osnovnim principima. Sve dok se poštuju ovi principi, detalji njihove primjene se mogu razlikovati od vremena do vremena. Da rekapituliramo ove osnovne principe, prije nego se pozabavimo detaljima.

1. Finansiranje putem mušareke i mudarebe nikad ne znači davanje novca. Ono znači učešće u biznisu i, u slučaju mušareke, dijeljenje kapitala biznisa u omjeru u kome ga neko finansira.

2. Investitor/finansijer mora dijeliti gubitak koji biznis napravi u procentu s kojim je učestvovao u investiranju.

3. Partneri su slobodni da odrede, uz uzajamni pristanak, udio svakog od njih u dobiti, koji može biti različit od njihovog udjela u ulaganju. Međutim, partner koji sebe jasno isključi od odgovornosti rada za biznis, ne može dobiti više od procenta sa kojim je učestvovao u ula-ganju.

4. Gubitak koji snosi svaki partner mora tačno odgovarati njegovom udjelu u ulaganju.

Imajući ove opće principe na umu, nastavljamo da vidimo kako mušareka i mudareba mogu biti korištene u različitim sektorima finansiranja.

Finansiranje projekata

U slučaju finansiranja projekata, tradicionalni metod mušareke ili mudarebe može biti lahko prihvaćen. Ako finansijer želi finansirati cijeli projekat, bit će primijenjena mudareba. Ako ulaganje dolazi s obje strane, bit će primijenjena mušareka. U ovom slučaju, ako je upravljanje projektom isključiva odgovornost jedne strane, dok ulaganje dolazi od obiju strana, imat ćemo kombinaciju mušareke i mudarebe prema pravilima koje smo već iznijeli.

S obzirom da se ugovor o mušareki ili mudarebi sklapa na samom početku projekta, ne bi bilo nikakvih problema sa vrednovanjem kapitala. Isto tako, raspodjela dobiti prema ustaljenim računovodstvenim standardima ne bi trebalo da bude teška. Međutim, ako se finansijer želi povući iz mušareke dok druga strana želi nastaviti biznis, potonja strana može kupiti udio prve strane po dogovorenoj cijeni. Na taj način finansijer može dobiti nazad iznos koji je investirao zajedno sa dobiti, ako ju je biznis ostvario. Osnova za određivanje cijene njegova udjela bit će detaljno raspravljena nešto kasnije (kada budemo raspravljali o finansiranju obrtnog kapitala).

S druge strane, biznismen može nastaviti svoj projekat ili sam ili prodajući udio finansijerovog udjela nekoj drugoj osobi, koja može zamijeniti finansijera.

S obzirom da finansijske institucije u principu ne žele ostati partneri nekog projekta zauvijek, one mogu prodati svoj udio drugim partnerima u projektu kako je objašnjeno. Ako je prodaja njegovog udjela odjednom neizvodiva zbog nedostatka likvidnosti u projektu, udio fi-nansijera se može podijeliti na manje jedinice (units) i svaka jedinica može biti prodana, kada se za to steknu uvjeti. Kada god neka jedinica bude prodana, udio finansijera u projektu se smanjuje u tom obimu, i kada sve jedinice budu prodane, finansijer u potpunosti napušta projekat.

Sekuritizacija mušareke

Mušareka je način finansiranja koji može biti lahko sekuritiziran,  posebno u slučaju velikih projekata koji zahtijevaju ogromne iznose, koje ograničen broj ljudi ne može obezbijediti. Svaki dioničar (subscriber) može dobiti mušareka certifikat koji predstavlja njegovo proporcionalno vlasništvo u kapitalu mušareke, i kada projekat krene i stekne značajan dio nelikvidnih sredstava, ovi mušareka certifikati mogu biti tretirani kao utrživi instrumenti (negotiable instruments), i mogu biti kupovani i prodavani na tržištu vrijednosnih papira. Međutim, trgovina ovim certifikatima nije dozvoljena dok je još cijeli kapital mušareke u likvidnoj formi (tj. u gotovini ili naplativim potraživanjima ili akontacijama drugih subjekata prema projektu).

Za pravilno razumijevanje ovog procesa, potrebno je razumjeti da je pristupanje mušareki (subscribing) različito od davanja pozajmice. Obveznica (bond) izdana kao dokaz o zajmu nema ništa sa stvarnim biznisom koji se poduzima pozajmljenim novcem. Obveznica dokazuje zajam koji je plativ vlasniku obveznice u svakom slučaju, i obično uz kamatu. Za razliku od toga, mušareka certifikat predstavlja direktno pro rata vlasništvo vlasnika certifikata u kapitalu projekta. Ako je sav kapital zajedničkog projekta u likvidnoj formi, certifikat će predstavljati određeni procenat novca koji projekat ima. Naprimjer, izda se (emitira se, issue) sto certifikata, od kojih svaki ima vrijednost jednog miliona eura. To znači da je ukupna vrijednost projekta sto miliona eura. Ako ništa nije kupljeno tim novcem, svaki certifikat će predstavljati jedan milion eura. U tom slučaju, ovaj certifikat ne može biti prodavan na tržištu, osim za nominalnu vrijednost (par value), jer ako bi jedan certifikat bio prodan za više od jednog miliona eura, to bi značilo da je jedan milion eura prodan u zamjenu za više od jednog miliona, što nije dozvoljeno po Šerijatu, jer tamo gdje se novac mijenja za novac, iznosi moraju biti jednaki. Svaka povišica na bilo kojoj strani je kamata.

Međutim, kada se upisani novac (subscribed money) koristi za kupovinu stalnih sredstava kao što su zemlja, zgrade, mašine, sirovine, namještaj itd., mušareka certifikati će predstavljati proporcionalno vlasništvo njihovih vlasnika u tim sredstvima (assets). Tako će, u prethodnom primjeru, jedan certifikat predstavljati stoti dio u tim sredstvima. U ovom slučaju Šerijat dozvoljava kupoprodaju tih certifikata na sekundarnom tržištu za bilo koju cijenu oko koje se strane dogovore, a koja može biti veća od nominalne vrijednosti certifikata, jer je predmet kupoprodaje udio u opipljivim dobrima a ne samo u novcu, te se zato certifikati mogu uzeti kao bilo koja druga roba koja može biti prodavana uz dobit ili gubitak.

U većini slučajeva, sredstva projekta predstavljaju kombinaciju likvidnih i nelikvidnih sredstava. To se dešava kada aktivni partner dio upisanog novca pretvori u stalna sredstva ili sirovine, dok je ostatak novca još uvijek likvidan. Ili, projekat može, nakon što je pretvorio sav svoj novac u nelikvidna sredstva, prodati neka od njih i ostvariti prihod od prodaje (sale proceeds) u vidu novca. U nekim slučajevima, potraživanje po nekim njegovim transakcijama može prispjeti za naplatu od klijenata ali ne biti realizirana. Ovi naplativi iznosi, s obzirom da su dug, smatraju se likvidnim novcem. Postavlja se pitanje o šerijatskom propisu u situaciji gdje je kapital projekta mješavina likvidnih i nelikvidnih sredstava – da li mušareka certifikati takvog projekta mogu biti prodavani. Mišljenja savremenih muslimanskih pravnika su različita o ovom pitanju. Prema tradicionalnoj šafijskoj školi, ova vrsta certifikata ne može biti prodavana. Njihovo klasično mišljenje je da kada god postoji kombinacija likvidnih i nelikvidnih sredstava, ona ne mogu biti prodavana, osim ako se nelikvidni dio ne izdvoji i ne proda zasebno. 

Hanefijski pravnici su, međutim, mišljenja da, kada postoji kombinacija likvidnih i nelikvidnih sredstava, ona mogu biti prodavana i kupovana za bilo koji iznos veći od iznosa likvidnih sredstava u toj kombinaciji, u kom slučaju će se smatrati da je novac prodan za isti iznos, dok će ostatak biti smatran cijenom nelikvidnih sredstava u vlasništvu (prodanog) biznisa.

Pretpostavimo da mušareka projekat sadrži 40% nelikvidnih sredstava, tj. mašine, zalihe itd., i 60% likvidnih sredstava, tj. u gotovini i potraživanjima (receivables). U tom slučaju, svaki mušareka certifikat nominalne vrijednosti od € 100 predstavlja likvidna sredstva u vrijednosti od € 60 i nelikvidna sredstva u vrijednosti od € 40. Ovaj certifikat, (po hanefijskim pravnicima), može biti prodan za bilo koju cijenu veću od € 60. Ako bude prodan za € 110, smatrat će se da je € 60 naplaćeno za € 60, koje certifikat sadrži, a € 50 za proporcionalni udio u nelikvidnim sredstvima. Međutim, nikada nije dozvoljeno taj certifikat prodati za € 60 ili manje, jer u tom slučaju ne bi bio nadoknađen iznos od € 60 (sadržan u certifikatu), a da ne govorimo o ostalim (nelikvidnim) sredstvima.

Prema hanefijskom mišljenju, nikakav specifični procenat nelikvidnih sredstava u cjelini nije određen. Stoga, čak i kada nelikvidna sredstva predstavljaju manje od 50% sredstava u cjelini, prema prethodnom stavu, trgovanje njima je dozvoljeno.

Međutim, većina savremenih znanstvenika, uključujući one šafijske pravne škole, dozvoljava trgovinu jedinicama cjeline samo kada nelikvidna sredstva biznisa predstavljaju više od 50%.

Prema tome, za validno trgovanje mušareka certifikatima, prihvatljivo za sve pravne škole u islamu, nužno je da nelikvidna sredstva čine više od 50% ukupnog portfolija mušareke. Međutim, ako prihvatimo hanefijsko mišljenje, trgovina će biti dozvoljena čak i kada nelikvidna sredstva čine manje od 50% sredstava, s tim da procenat nelikvidnih sredstava ne treba biti zanemariv.

Odlomak iz knjige: ‘Uvod u islamske finansije’

Autor: Muhammad Taqi Usmani

Preveli: Ahmet Alibašić i Amel Kovačević

Redaktor: dr Enes Ljevaković

Izdavač: Udruženje Selsebil (članica AKOS-a) Živinice 2003. Str. 224

Akos.ba