Tuga u Tuzli: Obilježena 21. godišnjica masakra na Kapiji
Dok je jedini osuđeni za tuzlansku Kapiju, Novak Đukić, na slobodi, na Aleji mladosti, gdje je ukopana većina žrtava, sve je manje roditelja koji posjećuju mezare i grobove svoje djece. Umiru jedno po jedno… Puštanjem u zrak golubova mira i polaganjem vijenaca na Aleji mladosti na Slanoj banji u Tuzli, te komemoracijom na Kapiji, obilježena je 21. godišnjica masakra na tuzlanskoj Kapiji u kojem je granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske s planine Ozren, ugašen 71 život, dok je više od 200 civila ranjeno.
Porodice ubijenih ogorčene su jer je ratni zločinac Novak Đukić, kojeg je Sud BiH pravosnažno osudio na 20 godina, umjesto u zatvoru, slobodan čovjek u Srbiji, gdje je pobjegao pod izgovorom da ide na liječenje. U beogradskom Višem sudu on bi se 1. juna trebao izjasniti da li mu se u BiH sudilo pravično. No, kako god da se Đukić u Beogradu izjasni, porodice žrtava ističu da bh. pravosuđe treba procesuirati i druge učesnike i izvršitelje masakra.
Dok je jedini osuđeni za tuzlansku Kapiju na slobodi, na Aleji mladosti, gdje je ukopana većina žrtava, sve je manje roditelja koji posjećuju mezare i grobove svoje djece. Umiru jedno po jedno, a nekoliko ih je proteklih godina preminulo neposredno nakon posjete mezarima najmilijih. Na neke mezare cvijet mogu spustiti samo članovi rodbine, jer roditelji više nisu među živima.
Muhamed Beganović, djed stradalog Adnana Beganovića, na Aleju je danas došao sa snahom, unukom i praunukom. Pet godina nakon Adnanove smrti, priča Muhamed, rođen je njegov brat, koji se također zove Adnan. On je danas učenik drugog razreda Srednje ekonomske škole.
“Žao mi je čitave ove djece i mladosti koja je nastradala na Kapiji, a još uvijek nisu kažnjeni oni koji su napravili neka čuda i grijeh prema omladini ovdje, u Sarajevu i u čitavoj BiH. Nisu kažnjeni i hodaju slobodno, smiju se, piju, jedu i tako to. Naš bol za našom djecom i unucima je ogroman, teško nam je i zaplačemo često. Kada je najveće veselje, pomislimo da nam nema najdražeg i mi se ušutimo˝, rekao je plačući 83-godišnji Muhamed, dodajući da je rahmetli Adnana svugdje vodio sa sobom, a on se naročito radovao izletima i pecanju na Drini.
Kobnog 25. maja 1995. godine jedna je majka, u želji da sina dočeka sa vrućom sirnicom, uzalud više puta tokom večeri u kuhinji podgrijavala pitu. Tog dana pokušala ga je odgovoriti da ne izlazi u grad, jer je svaki čas moglo početi granatiranje grada.
˝Ja sam ga zamolila da ne ide i rekla sam mu da padaju granate. Kaže on: Mama stalno su granate. Taj dan sam ja pekla pitu. On je ručao i rekao mi: Mama, dobar ti je burek. Ja kažem: Ima i sirnice, hoćeš li sirnice, a on kaže da ne može, nego da mu ostavim kada se vrati. I, nije se vratio. Imala sam predosjećaj taj dan. Sa kćerkom sam radila zadaću, a svakog momenta sam gledala na sat i išla u kuhinju da mu podgrijem pitu˝, ispričala je Esma Slijepčević, majka poginulog Asima Slijepčevića zvanog Asko.
Prosječna dob ubijenih na Kapiji je 24 godine, a na području Tuzlanskog kantona danas je Dan žalosti. I pored oko hiljadu građana okupljenih tokom komemoracije na Kapiji, u centru Tuzle danas vladaju muk i tišina.
Akos.ba
