Tri rečenice koje trebate manje koristiti u komunikaciji sa svojim djetetom

… koje pokušavam što manje koristiti u komunikaciji sa svojim djetetom.

Popularna fraza “namjerni odgoj” (eng. intentional parenting) može zvučati veoma privlačno, ali i zastrašujuće. Je li to neki program? Postoji li priručnik koji je potrebno pročitati? Srećom, odgajati djecu uz veću svijest o vlastitim namjerama nije ništa teže nego izdvojiti vrijeme za razmišljanje i donošenje odluka o načinima na koje svakodnevno komunicirate sa svojim djetetom ili djecom.

Moj sin uskoro puni dvije godine i odgajajući ga otkrila sam da do “namjernog” djelovanja u odgoju često dolazi nakon razmišljanja o nekim trenucima do kojih je došlo bez neke svjesne namjere. Nedavno sam primijetila da u svakodnevnoj komunikaciji uporno ponavljam neke rečenice za koje smatram da za njih postoje bolje alternative.

Ovo su tri jednostavne rečenice koje pokušavam što manje koristiti u komunikaciji sa svojim djetetom. Možda će vas potaknuti na neke vlastite zaključke ili motivisati da napravite neku svjesnu promjenu kad je u pitanju ono što govorite svom djetetu.

1. “TATA JE NA POSLU”

Moj sin je sada ušao u fazu intenzivne privrženosti, te intenzivnog kognitivnog i jezičkog razvoja zbog čega barem 30 puta na dan kaže “Tata”. Bez obzira na to da li ste zaposlena ili nezaposlena mama, ili nešto između, vjerovatno će vas djeca, dok su još mala, prilično često pitati gdje je roditelj koji trenutno nije kući. No nedavno sam se zapitala postoje li načini da istaknem povezanost umjesto razdvojenosti kad tata nije tu.

Umjesto izgovaranja ove rečenice radim sljedeće:
Navodim ga na razmišljanje o zajedničkim uspomenama: “Misliš li na tatu? Baš je zabavan, zar ne? Voliš kad tata s tobom baca lopticu?”
Pravim plan za povezivanje: “Kad tata dođe kući, čega ćemo se s njim igrati? Mogao bi mu pokazati nove knjige koje si podigao u biblioteci?”
Pričam o široj slici ili kontekstu: “Tata je dio tvoje porodice. Ko još čini tvoju porodicu? Mama, psić Sam…” “Hajdemo potražiti tatin auto ispred kuće. Nije tu. Je li mamin auto ispred?

2. “NE!”

Bez sumnje, postoje situacije kad je djetetu potrebno reći “ne”. Ali postoji i period (koji bi, u mom slučaju, plašim se, mogao potrajati narednu deceniju najmanje) kad se “ne” s lakoćom govori gotovo stalno, što je opasno. Našim mališanima je potrebna pomoć da nauče pravila i da odgovore na očekivanja i “ne” je prvi odgovor koji nama roditeljima padne na um.

Umjesto da refleksno reagujem sa “ne” na nestašna istraživanja svog sina, pokušavam to čuvati za velike nestašluke ili za trenutke kad je stvarno u opasnosti i potrebna mu je čvrsta granica, umjesto za svakodnevne trenutke koji su prilika za učenje. Također se nadam da ću time što rjeđe upotrebljavam “ne” postići da ono ne izgubi na moći i značaju.

Umjesto toga radim sljedeće:

Usmjerim ga na željeno ponašanje: “Možeš li to staviti u kanticu umjesto u usta?”
Intervenišem pomaganjem ili pokazivanjem: “Pomoći ću ti da to vratiš u kantu za smeće.” “Hajde da ti pokažem kako da se s tim igraš nježno.”
Preduhitrim nestašluk: “Jao, mama je ostavila vrata od kupatila otvorena. Možeš li ih ti zatvoriti? “Izgleda kao da ti je teško držati sve na tacni. Pomjerit ću mlijeko na ovu stranu, a ti mi reci kad budeš spreman za njega.”

3. “BUDI OPREZAN”

Ovu rečenicu je možda najteže izbjeći, a stalno je slušam i od drugih roditelja. Nekad se pitam jesu li prethodne generacije roditelja imale zastupljen ovaj “budi oprezan” refleks ili se radi o novom fenomenu. Primijetila sam da je “budi oprezan” češće izraz roditeljske brige nego efikasan način da se trenutno promijeni ponašanje malog djeteta.

Budući da radim kao dječiji radni terapeut, znam koliko su za razvoj motornih sposobnosti, čulne osjetljivosti, te kognitivni razvoj, ključna djetetova iskustva rješavanja problema. Želim mu dati priliku da uči kroz iskustva, izazove i prirodne posljedice, a ne putem mojih upozorenja. Ne želim mu usaditi unutrašnji glas stalnog općeg opreza, zabrinutosti ili izbjegavanja. Umjesto toga, želim da bude siguran, ali i da mu pružim priliku da sam uviđa i procjenjuje specifične rizike.

Umjesto ove rečenice radim sljedeće:

Podijelim s njim specifična upozorenja ili opservacije: “Vidi, glava ti je preblizu stolu.”
Dam mu konkretne prijedloge: “Drži se za ogradu kad silaziš niz stepenice i bit ćeš stabilniji. “Sjećaš se da si jučer pao sa ove stolice i udario se u glavu. Mogao bi se okrenuti da se opet ne udariš.”
Pružim mu pomoć ako se radi o velikim rizicima: “Držat ću te za ruku jer sada istražuješ veliki trotoar.” “Pomoći ću ti da pomiluješ ovog psića jer ga ne poznajemo.”
Shvatila sam da svjesna namjera kad je u pitanju ono što ne govorimo djeci može biti jednako važna kao i svjesna namjera kad je u pitanju ono što im govorimo.

Nije komplikovano odgajati djecu uz izraženiju svijest o namjerama, ali je za to potrebno malo dodatnog truda i informisanosti. Spoznaja da naša svakodnevna komunikacija s djecom doprinosi široj slici onoga čemu ih učimo i načina na koji razvijamo veze u svojoj porodici ujedno je vrijedna i donosi osjećaj zadovoljstva.

Piše: Rachel Coley
Prevela: Esma Fazlić
Izvor: therealisticmama.com

nahla.ba