Trebaju li roditelji fizički kažnjavati dijete

Mnogi roditelji primjenjuju kaznu prilikom odgoja svoje djece. Zašto se odlučuju za kažnjavanje? Koje posljedice kažnjavanje ostavlja na razvoj djeteta? Kako to da batine ne djeluju – što ga više tuku, dijete je sve gore; u čemu je problem, u primjeni kazne ili u djetetu?

Dijete je individua, član porodice i društva, ličnost koja se treba razvijati, tjelesno, duhovno, emocionalno, intelektualno i socijalno. Svako dijete je zaseban svijet. Svako dijete ima svoje potrebe i interese, pa bi, u skladu s njegovim potrebama i interesima, trebalo omogućiti razvijanje njegovih sposobnosti. Kad dolazi na ovaj svijet, dijete je bespomoćno malo biće s mnogim potencijalima koje treba razvijati i koristiti. Upravo je taj period, od rođenja do polaska u školu, izuzetno važan u djetetovom životu.

Mnogobrojni utjecaji, kako pozitivni tako i negativni, uvjetuju djetetov tjelesni, duhovni, socijalni i intelektualni razvoj. Lidija Pehar-Zvačko, doktorica pedagogije, magistrica psihologije, psihoterapeutkinja, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u knjizi “Oduzeto djetinjstvo” kaže da se propusti koji se naprave u dobu emocionalnog, intelektualnog i socijalnog sazrijevanja teško (neki nikako) nadoknađuju u kasnijem razvoju dječije ličnosti. Štaviše, neadekvatni i negativni odgojni utjecaji i postupci ostavljaju dalekosežne posljedice na daljnji razvoj tog velikog čuda zvanog dijete.

S kim si, takav si

Rano djetinjstvo obilježeno je prije svega brzim rastom i razvojem djeteta. Taj je period važan za budući razvoj. Zato je potrebno da članovi porodice i društvo preuzmu svoj dio odgovornosti i djetinjstvu posvete posebnu pažnju, te osiguraju najbolji mogući ambijent za odgoj djeteta.

Svako dijete ima pravo razvijati potencijale koje mu je Bog dao. Ukoliko porodica ne može osigurati ambijent za razvoj tih potencijala, onda bi članovi bliže rodbine tu ulogu trebali preuzeti na sebe. A ako ni to nije moguće, to bi trebala učiniti zajednica kojoj dijete pripada.

Dijete uči od ljudi, pa su zbog toga odnosi koje uspostavlja s odraslima i drugom djecom veoma važni za njegov razvoj. Zato je važno s kim se druži i s kim uspostavlja kontakte.

Dijete se razvija u interakciji s drugima: braćom, sestrama, vršnjacima, odgajateljima, ocem, majkom, nastavnicima itd. Svi imaju značajnu ulogu u njegovom životu. Porodica je prva i najvažnija sredina u kojoj se dijete odgaja, te ostavlja neizbrisiv pečat na razvoj njegove ličnosti. Okruženje koje također ima važnu ulogu u razvoju djeteta jeste škola, ustanova koja djetetu može osigurati uvjete za druženje s vršnjacima, stjecanje znanja i razvijanje intelektualnih sposobnosti.

Porodica i škola kao odgajatelji

Pedagozi smatraju da ni najbolja porodica ne može djetetu u potpunosti osigurati uvjete koji su neophodni za razvoj i učenje (u širem smislu) i pripremu za budući život. Stoga bi škole, u saradnji s roditeljima, trebale osigurati adekvatne uvjete za sveukupan razvoj i napredovanje djeteta.

Kod nas se nerijetko dešava da roditelj – smatrajući da na taj način štiti svoje dijete i donosi mu dobro – dođe u školu i neopravdano napada nastavnika ili odgajatelja zbog loših rezultata u odgoju i obrazovanju djeteta, ne uviđajući svoje greške. To vjerovatno rade zbog nerazumijevanja djece, uloge škole i svoje uloge kao roditelja.

Naravno, ne bi trebalo zanemarivati greške odgajatelja i nastavnika; i oni snose dio odgovornosti. Neophodna je iskrena saradnja roditelja iOsjetljivu djecu batine dovode do duševnih kriza, koje njihovu osjetljivost pojačavaju. S druge strane, postoje djeca kod koje batine izazivaju neosjetljivost, ravnodušnost, ničim se ne oduševljavaju, ne raduju se niti se žaloste; često se kaže da su na sve “oguglala”. Kod obje grupe djece javljaju se poteškoće u emocionalnom sazrijevanju i socijalnom prilagođavanju škola. U Bosni i Hercegovini to je pitanje aktuelno jer se radi na reformi školstva, posebno osnovnog. Dosadašnji odnos nastavnika i učenika, u kojem nastavnik predaje, a učenik sluša, polahko se prevazilazi, učenik aktivno sudjeluje u nastavi. Pedagoški mislilac Jan Amos Komensky ukazivao je na neznanje roditelja kao na opasnost koja prijeti odgoju djece.

Posljedice fizičkog kažnjavanja

Današnji pedagozi upozoravaju na opasnosti fizičkog kažnjavanja djece. Zašto se onda roditelji odlučuju za tjelesno kažnjavanje? Jedan od odgovora mogao bi biti taj da je to najjednostavnija i najpraktičnija disciplinska mjera. Postoje i oni roditelji koji nisu u stanju da se, zbog eksplozivne naravi, kontroliraju, te sav svoj bijes iskaljuju na djeci.

Kažnjavanje bi trebalo popravljati dijete. Ukoliko se ono nakon kažnjavanja ne popravi, onda nije problem u djetetu, nego u primjeni kazne. Mnogi roditelji nisu svjesni posljedica tjelesnih kazni, pa se često pitaju kako to da batine ništa ne vrijede, čak je dijete sve gore što ga više tuku.

Fizičko kažnjavanje nije dobro za dijete, jer je ono sposobno da se raduje i da pati. Osjetljivu djecu batine dovode do duševnih kriza, koje njihovu osjetljivost pojačavaju. S druge strane, postoje djeca kod koje batine izazivaju neosjetljivost, ravnodušnost, ničim se ne oduševljavaju, ne raduju se, niti se žaloste; često se kaže da su na sve “oguglala”. Kod obje grupe djece javljaju se poteškoće u emocionalnom sazrijevanju i socijalnom prilagođavanju.

Psihološke posljedice najtrajnije

Na medicinskom planu, mogu se, kao posljedica nasilja nad djecom, javiti povrede i bolesti. Najviše povreda ostavlja traumatske posljedice. Ozbiljnije povrede su opekotine vrelom vodom te povrede stomaka i grudi. Dosta su česte razne frakture i modrice. Osim povreda, ljekari ističu i druge poremećaje: zaostajanje u visini i težini, neuhranjenost, nehigijenski izgled, opća zapuštenost. S druge strane, dijete može biti uhranjeno, ali tužno izgleda, apatično je, uplašeno, izmučeno, izbjegava socijalne kontakte, braneći se od svakog pokušaja da mu se neko približi. Psiholozi naglašavaju da su najtrajnije, najdublje i najozbiljnije psihičke posljedice, koje nastaju kao posljedica frustracija.

Istraživanja ukazuju na to da zlostavljana djeca potječu iz porodica koje karakteriziraju zapuštenost, bezosjećajnost, netolerancija, odbacivanje, raspad porodice, svađe i fizička obračunavanja, frustriranost roditelja koji su imali poremećeno djetinjstvo, alkoholizam, kriminal, (često) mentalna zaostalost roditelja te loši ekonomski uvjeti.

Možemo zaključiti da pedagozi prave razliku između kazne kao metode i kazne kao krajnjeg sredstva, kazne kao osvete i kazne kao sredstva koje roditelji primjenjuju prilikom odgoja svoje djece. Neki roditelji na svaku pogrešku svog djeteta odmah reagiraju kažnjavanjem. S druge su strane roditelji koji za kaznom posežu kad iscrpe druge metode (uvjeravanje, podsticanje, razgovor, objašnjavanje).

novovrijeme.ba