Tolstojeve ispovijesti: Vjerovanje u Boga (I dio)

“Za muslimane nema drugog boga osim Allaha,
a Muhammed je Njegov poslanik.” Tolstoj

Vjerovanje u Boga

Kršten sam u hrišćanskoj pravoslavnoj crkvi i kao dijete sam odgajan prema svim pravilima ovog učenja. Kako u djetinjstvu, tako sam i u svojim mladalačkim godinama još uvijek bio vezan za ovo učenje. Međutim, sa svojih osamnaest godina, kad sam nakon dvije godine napustio studij na univerzitetu, u meni više nije bilo traga ikakvom vjerovanju u bilo šta čemu su me podučavali. Ako bi trebalo da sudim prema doživljajima i uspomenama iz prošlosti, ja se, ustvari ne bih smatrao nekim posebno velikim vjernikom. Uprkos tome, poštovao sam uvjerenja ljudi u svojoj okolini i vjerovao u ono čemu su me poučavali. To, ustvari, i nije bilo baš srčano vjerovanje.

Kakvo god bilo moje razilaženje s vjerskim uvjerenjima, u periodima koja su prošla među ljudima koji su pripadali kulturnom i aristokratskom sloju, pa i sad kakvo god da bilo dalje, ono je takvo kakvo je. Vjerujem da je ista situacija bila kod dosta ljudi. To je ono da, kako većina ljudi živi u našem okruženju, tako živimo i sami kao pojedinci.

Veliki dio čovječanstva živi prema načelima koja nemaju ništa zajedničko s temeljima vjerovanja, čak su i posve suprotni njima.  U našem načinu života nema puno mjesta za vjerska učenja; niti nailazimo na njih u našim relacijama s drugim ljudima, niti imamo veze s njima u našem privatnom životu. Na bilo kom mjestu, vjerske principe uzimamo kao nešto daleko od života, nevezano za njega. Da se pojave ne znam gdje pred nama, gledali bismo na to kao na nešto izvanjsko, nešto što život dubinski ne zanima. Da li je neki čovjek vjernik ili nije, kako u stara vremena, tako i danas, veoma je teško razumjeti iz života i postupaka tog čovjeka.

Vjerovanje, bilo danas ili nekad davno, uvijek se nastojalo nametnuti pritiskom izvana, pa ljudi, osjećajući u njemu beskrajnu sigurnost, nisu morali da mu daju posebno mjesto u svojim životima. Vjerovanje je, pod utjecajem životnih okolnosti koje preokreću temelje znanja i uvjerenja, u sazrijevanju ili je već sazrilo. Veliki dio ljudi vjeruje da je bez greške i da i dalje slijedi iste doktrine kojima je podučavan u djetinjstvu; ali ne, on je, ustvari, odavno već izgubio takva učenja, takvo vjerovanje. Mislim da je ova situacija kod većine ljudi ista. Ja, svakako, govorim o ljudima koji su obrazovani poput nas, to jest o ljudima koji stoje otvoreno spram sebe; ne mislim na ljude koji vjeru koju ispovijedaju uzimaju kao sredstvo u svrhu svojih ovozemaljskih ciljeva. ustvari, takvisu ljudi pravi nevjernici; jer je za njih vjera sredstvo da bi postigli bilo koji cilj u ovom životu. Nema sumnje da to ni u kom slučaju nije vjera. Neki su ljudi odavno već buktinjom znanja i života obrisali i pomeli ostatke tog truhlog zdanja, ali neki to još nisu ni opazili. Da, vjerovao sam u Boga; ako treba bolje da kažem, nisam poricao da Bog postoji, ali u kakvog Boga sam vjerovao, to je ono što ne bih mogao objasniti.

Što se mene tiče, ja sam u svojim tekstovima podučavao druge ljude u onom za što sam smatrao da je istina, u istinskoj spoznaji do koje sam dopro. Dakle, ljudima sam objašnjavao da treba živjeti onako kako sam to i sam radio, tumačio da je porodica mjesto u kojem čovjek najspokojnije živi. Tako je i tekao moj život. Ali, nakon pet godina ovakvog života susreo sam se s nečim čudnim.

U nekim bi se trenucima iznenada moj um našao obavijen sumnjama. Činilo mi se kao da moj život u tim trenucima stoji, kao da vrijeme ne prolazi. Sam sam se sebi činio kao da ne znm kako da živim, šta treba da uradim. Izgubio sam ravnotežu i pao u melanholiju. Ipak, ovo stanje nije dugo trajalo. Tu gdje je moj život zastao, sad je nastavio opet kao i prije, ali su momenti sumnji počeli sve češće i u sve težoj formi da mi se iznova dešavaju. U trenucima kada bi moj život ovako zastao, uvijek su se ponavljala ista pitanja: Zašto? Dobro, a što će sutra biti?

U početku sam mislio da su ovo besmislena, beznačajna pitanja. Smatrao sam da su odgovori na njih jasni, da postoje i da ću ja lahko doći do njih. Prije svega mislio sam da će s odgovorima na ova pitanja nestati i problem koji mi se dešavao. Međutim, nisam imao  vremena baviti se ovim. Ako budem htio jednom, razmišljao sam, ja mogu naći odgovore na ova pitanja. Ali postepeno, pitanja su dolazila sve češće i u sve većem broju; povrh svega, to su bila pitanja na koja je bilo jako teško naći odgovor. Isto poput tačke koja neprestano pada na isto mjesto, ova su se pitanja bez odgovora skupljala kao fleka koja je rasla sve više. Kako izgleda čovjek bolestan od neke unutarnje bolesti, tako sam izgledao i ja. Prvo se pojavljuju mali znaci na koje bolesnik ne obraća pažnju, onda se ti znaci sve češće ponavljaju, a zatim se vremenom zapadne u takvo stanje da je nemoguće spasiti se. Postepeno je bol veća i bolesnik nema više vremena da razmišlja. Tada primjećuje da su stvari kojima nije pridavao značaja, dok je bio zdrav, ustvari najvažnije svari u njegovom životu, a to je smrt.

Moj život kao da je stao: samo sam disao, jeo, pio i spavao. Nisam mogao ni da govorim o tome kako živim, jer nisam ni imao nikakve  želje da razgalim dušu i napojim um. Jako sam dobro znao da i kad bih nešto želio, bez obzira da li to ostvario ili ne, na kraju se opet ne bi ništa promijenilo. Nastavljao sam da živim, ali je to bilo tek nastavljanje sa životnim funkcijama. Stigao sam na ivicu provalije i vidio dobro da ispred mene nema ništa osim ništavila. Nisam mogao ostati na mjestu na koje sam stigao, ali isto tako nisam mogao ni zatvoriti oči pa da ne vidim kako ispred mene stoji samo stvarnost i patnja. Moj je život bio sušta zapuštenost.

Ko ne zna onu istočnjačku priču o zvijerima na koje nailazi putnik u pustinji!

Da bi se spasio od zvijeri, putnik se baca u neki presahli bunar. U tom trenutku vidi na dnu bunara aždahu kako otvorenih čeljusti čeka da ga proguta. Jadni čovjek, ne usuđujući se ispeti gore da ne bi bio raskomadan od zvijeri, ne mogavši se baciti na dno da ne bi bio progutan od aždahe, hvata se za neku grančicu izraslu na dnu bunara i očajnički se drži za nju. Nedugo zatim ruke počinju da mu otkazuju i on shvata da će ga zadesiti jedna od te dvije nesreće, ali se on i dalje drži za granu. Baš tada čovjek opazi nekoliko miševa kako obilaze oko grane za koju se držao i počinju da je grickaju. Grana bi pukla, a on bi pao direktno u čeljust one nemani na dnu. Vidjevši to, putnik shvati da nema više nade za spas. Dok je u očaju gleado okolo,  vidje kapljice slatke smole po lišću na grani; čovjek isplazi jezik i poče da ih liže. Eto, ja sam bio baš poput tog putnika; iako sam znao da aždaha smrti mene neizbježno čeka, da je spremna da me raskomada, posljednjom nadom držao sam se za  grane života, ne shvaćajući nikako kao je moj um dopao ovih jada. Probao sam da liznem med koji mi je pružao utjehu do tog vremena, ali med više nije imao ukusa. dok je neman smrti otvorenih čeljusti čekala da me proguta, gramzivi miševi u mom životu nastojali su da iščupaju granu koja me je držala. Vidio sam da ne mogu izbjeći jedno: aždahu ili miševe, a s njih oka nisam mogao skinuti. Uostalom, to više nije bila bajka; to je bila sušta stvarnost. Istina koja nije mogla biti drukčija i u koju se svako mogao uvjeriti.

Pitanje: “Zašto živim?”

Odgovor: “Ako nisi shvatio da se u beskrajnom prostoru, u beskrajnom vremenu, smjenjuju sitne stvarčice, u beskrajnim kombinacijama, onda nisi shvatio ni to radi čega si na Zemlji.”

U trenucima ovakvog istog razmišljanja govorio sam sebi: “Cijelo se čovječastvo razvija prema duhovnim načelima i idealima koji mu diktiraju pravac. Ovi ideali nalaze svoju realizaciju u vjeri, nauci, umjetnosti, državnim formama. Rastom ovih ideala i sam čovjek doseže viši stepen sreće. A i ja sam dio tog čovječanstva. Upravo zbog toga, moja je obaveza da doprinesem spoznaji ljudskih ideala i njihovom ostvarivanju.”

U trenucima kad je moj um bio nemoćan, zadovoljavao sam se ovakvim odgovorom. Međutim, čim bi se pitanje života javilo u meni u punoj svojoj čistoti, ova bi se teorija odjednom rušila. Ostavimo po strani gomilu suprotnosti iz različitih uglova ove filozofije u kojoj mjesto zauzimaju ljudski ideali s nesavjesnom glupošću koja se nastoji predstaviti kao opći rezultat do kojeg se došlo naučnim istraživanjem malog dijela čovječanstva. Nećemo reći da je ova filozofija ludost, ali ono što zbunjuje jest sljedeće: ako želimo odgovor na pitanje koje se pojavi pred svakim čovjekom: “Šta sam ja?”, “Zbog čega postojim?” ili :”Šta je moja dužnost?”, onad bi prvo trebalo da odgovorimo na ovo pitanje: “Šta je smisao postojanja čovječanstva u cjelini u odnosu na jako mali komadić, odsjek vremena koji je samo naš?

Da bi mogao dati na ovo komentar, čovjek mora prvo shvatiti čovječanstvo sa svim njegovim tajnama, razumjeti kakvo je to čovječanstvo ljudi koji još ni sebe sami ne shvataju. Čovjek može sebi iskreno postaviti pitanje: “Kako bih trebao da živim?” Znanje koje je stekao iskustvom dat će mu odgovor na ovo pitanje tipa: “istraži beskonačne djeliće u odnosu na vremenske i zajedničke mogućnosti, pa ćeš shvatiti svoj život.”

Ipak, isti taj čovjek neće biti zadovoljan ovakvim odgovorom. “Istraži nama nepoznat život tog čovječanstva bez početka i kraja, do u najsitnije detalje, pa ćeš onda shvatiti smisao vlastitog života!”

Izvor: Poslanica slavnog ruskog pisca o Pejgamberu Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem), s turskog prevela: Ramiza Smajić, LIBRIS, Sarajevo, 2006.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza