Tolstojeve ispovijesti: Kad bi moglo da se ne postoji (II dio)

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook41Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

  Mladić koji nije doživio bolest, starost i smrt i koji ne zna šta je to, sretni princ Sakja Muni, jednom u šetnji naiđe na starca izgubljenog izgleda, s čijih je bezubih usta kapala pljuvačka. Princ koji do tada nije ni znao šta znači starost, upita svog kočijaša šta je to, kako se to dešava čovjeku, kako zapada u to žalosno stanje.

Kad je saznao da svi ljudi imaju zajedničku sudbinu, da će mu sljedovati isto iako je sam kraljev sin, princ nije više mogao nastaviti šetnju, nego je zatražio da se vrate da bi razmislio o svemu ovom. Povukavši se u osamu, danima je razmišljao, i na kraju došao do utješnog saznanja. Ponovo je izašao u šetnju raspoložen i sretan. Ovaj put sretne bolesnog čovjeka, sveg u oteklinama, bez snage i očiju bez sjaja. Princ do tada nije nikad vidio bolest, zaustavi kola i kočijaša i upita ga šta je sad to. Saznavši da je to bolest, da može pogoditi svakoga, da od iste bolesti može oboljeti čak i zdravi i sretni kraljević, princa ponovo napustiše radost i hrabrost, te on naredi da se vrate nazad. Kao i ranije, i sad je tražio utjehu duboko se zamislivši. Uspio je da se utješi, pa izađe u šetnju i treći put. I u ovoj trećoj šetnji naišao je na novi prizor. Vidio je da ljudi nešto nose, pa upita kočijaša:

“Šta je ovo?”

“To je dženaza.”

“Šta je to dženaza?”

“To je svačiji kraj”.

Princ priđe umrlom, otkri ga i pogleda mu lice.

“Šta će mu sad uraditi?”, upita.

“Ukopat će  ga.”

“A zašto”?

“Zato što više neće oživjeti, i od njega više neće biti ništa osim teškog zadaha i crva”.

“Je li takva sudbina i ovih ljudi? I moja? Zar će i mene ukopati, zar i od mene neće ostati ništa osim teškog zadaha? Zar će i mene crvi jesti?”

“Da”.

“Vratimo se. Ne želim više da šetam niti ću to ikad više poželjeti.”

Ovaj put Sakja Muni nije mogao da se utješi. Zaključio je da je život jedna velika tuga. Svu svoju snagu trošio je na to da sebe i druge spasi od tog. Da se spasi od života tako da se ne ponovi ni u kakvom obliku nakon smrti, da se iskorijeni iz osnova.

Kad odgovori na pitanje života, ljudsko je znanje tek tada na putu da dadne konačne odgovore.

Sokrat je govorio: “Materijalni život je tuga i obmana. Zbog toga je sreća u negiranju materijalnog života i mi trebamo težiti k tome.”

Šopenhauer kaže: “Život je nešto što treba da postoji, ali je tuga; prelazak u ništavilo je, pak, jedina sreća.”

I hz. Sulejman govori o ovome: “Sve na ovom svijetu: glupost i znanje, bogatstvo i neimaština, radost i bol; sve je to prazno, ništa. Čovjek umire i odlazi, a iza njega ne ostaje ništa. To je sve.”

Buda je rekao: “Ne može se živjeti sa znanjem o neizbježnosti boli, jada slabosti, starosti i smrti. Čovjek mora sebe osloboditi od života, od svake mogućnosti života.”

Kao da me moj put kroz nauke nije oslobodio beskorisnosti, nego je čak i pojačao tu  beskorisnost. Nijedno od mojih saznanja nije mi dalo odgovor na pitanje života. Svako drugo saznanje davalo mi je suprotan odgovor u odnosu na neko treće, tako je potvrđivalo moj osjećaj beskorisnosti i pokazalo mi da zaključak do kojeg sam došao nije plod mojih iluzija, mog bolesnog duševnog stanja. Ne, nego je sve to potvrdilo da ispravno razmišljam i da su velikani ljudskog roda došli do istih zaključaka kao i ja.

Izvor: Poslanica slavnog ruskog pisca o Pejgamberu Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem), s turskog prevela: Ramiza Smajić, LIBRIS, Sarajevo, 2006.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza