Tolstoj: U mom je srcu Allahov nur, Njegovo je ime savjest

“U mom je srcu Allahov nur,
Njegovo je ime savjest.”
Tolstoj

Original pisma koja je Lav Tolstoj uputio Jeleni Vekilovoj, Muzeju Lava Tolstoja u Moskvi poklonio je 1978. godine Jelenin sin Faris. Pisma su i danas izložena u ovom muzeju.

Jelena Vekilova 2. marta 1909. godine, iz Tiflisa piše pismo Tolstoju i govori o individualnom porodičnom stavu prema vjeri.

Pismo Lavu Tolstoju

“Dragi naš profesore Lave Nikolajeviču!

Nemam riječi da iskažem izvinjenje što sam Vas omela svojim pismom. Znam da je mnogo onih koji poput mene žele od Vas dobiti umno mišljenje. Ja se, i pored toga, opet obraćam Vama, pošto me život doveo pred pitanje na koje nisam u stanju sama odgovoriti.

Pokušat ću Vam ukratko objasniti šta želim. Imam pedeset godina. Majka sam troje djece. Muž mi je musliman. Vjenčali smo se zakonski (vjersko vjenčanje nismo obavili). Naša su djeca hrišćani. Kćerka mi ima 13 godina, a jedan sin 23 godine i trenutno studira na Tehnološkom institutu u Petersburgu. Drugi sin ima 22 godine i oficir je u vojnoj školi Aleksejev u Moskvi. Moji sinovi traže dozvolu od mene da prihvate vjeru svog oca. Šta bi trebalo da uradim? Ja znam da je to sad moguće, a u isto vrijeme znam i za loše relacije sa stranim sunarodnicima koji ovdje žive. Moje sinove na ovu ideju nisu potakli neki sitni porodični problemi. Oni ovim ne očekuju ni materijalni boljitak niti imaju neki poseban statusni interes. Oni samo imaju za cilj da pomognu tatarskom (azeri-turskom) narodu koji je ostao neprosvijećen. Postajanjem njegovim dijelom i međusobno ispomaganje za njih je ravno vjeri. Ja se, međutim, bojim da ih svojim razmišljanjem ne uputim u pogrešnom pravcu. Ja sam usamljena u ovim brigama… ah… kad bih Vam samo mogla napisati sve o svojim jadima, mukama, svojim unutrašnjim sukobima…

Pišem ovo lijući suze majke koja ludo voli svoju djecu. Toliko sam raspamećena da sam došla u situaciju da od Vas tražim glas razuma, Vi, samo Vi sa svojim umom možete osjetiti kakav će rezultat imati ovo u današnjim uvjetima života. Moja briga se Vama može učiniti sitnom i jednostavnom, ali meni ona zadaje grozne muke.

Lave Nikolajeviču, Vi niste nikad uskratili svoje iskrene vrijedne savjete malim ljudima poput nas. Znajući to, skupila sam hrabrost i uznemirila Vas ovim svojim traženjem. Molim Vas, utješite me. Puno, puno se izvinjavam što sam Vam oduzela dragocjeno vrijeme. Na taj me korak primorala neizmjerna majčinska ljubav.”
Srdačno uz Vas,
Jelena Jefimovna Vekilova
Tiflis, Učebniy Pereulok I, kuća 8

“Islam je uzvišeniji od kršćanstva.”  Tolstoj

Cijeli odgovor Lava Tolstoja

“Jeleni Jefimovnoj (Vekilovoj),

Neizmjerno je dragocjena želja Vaših sinova da pomognu tatarskom narodu u prosvjećivanju. U ovakvoj situaciji ne mogu objasniti koliko je važno da prihvate islam. Uopće gledano, treba da Vam kažem, ja mislim da o pitanju kojoj će vjeri pripadati, čovjek treba sam da odluči, a ne službenim priznanjem. Prema tome, Vaši sinovi ne moraju nikoga obavještavati o tome da smatraju da je islam za njih vjera viša od hrišćanstva i da prelaze iz jedne vjere u drugo. A možda je to neophodno. U tom slučaju, međutim, ne mogu ništa kazati. Prema tome, Vaša bi djeca trebala odlučiti sama o tome da li će, ili ne, obavijestiti vladine organe o tome.

Što se tiče uzvišenosti islama spram hrišćanstva i posebno velikodušnosti namjere Vaše djece, od sveg srca se slažem s tim. Koliko god čudno bilo da to govori čovjek koji drži krajnje do hrišćanskih ideala i doktrina, u istinskom značenju, ja moram reći da nemam nikakve sumnje u to da je islam prema njegovom posebnom vanjskom odrazu, na neuporedivo višem nivou od hrišćanske crkve. Kad bi se govorilo o davanju prvenstva između hrišćanske crkve ili islamske vjere, svaki pametan čovjek bi nesumnjivo umjesto nerazumljivog Božanstva trojnih osobina, svetkovina i iskupljenja grijeha, vjerskih obreda, molitvi Isusovoj majci, bezbrojnih molitvi svecima i njihovim slikama, uvijek smatrao uzvišenijom islamsku vjeru koja zapovijeda vjerovanje u jednog Boga, u kojoj je Muhammed Božiji rob i poslanik. To drugačije i ne može biti.

Kao što se usavršava (sazrijeva) vjerska osnova koja čini bit života svakog pojedinca i cijelog čovječanstva, tako se razvija i usavršava sve u životu. Kad je riječ o sazrijevanju vjere, to je onda njeno pojednostavljivanje, rasterećivanje od svega što ju čini nerazumljivom i nepojmljivom. To je upravo ono što su radili učenjaci koji su postavljali osnove vjere još od najstarijih vremena, uklanjanje svega što vjerske istine čine nerazumljivim. To su ona uzvišena vjerska poimanja koja prepoznajemo u svim vjerama, nalazimo ih i u indijskim Vedama, poslije u učenju Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, kršćanstva i Muhammeda. Svi novi vjerski priklonici postali su veliki ljudi skidajući s vjere oklop krutog starog značenja i otkrivajući istine: dublje, jednostavnije i umu prihvatljivije. Postali su veliki ljudi, ali nisu mogli objasniti svu svjetlost istine, dubinu i jednostavnost bez razilaženja sa starim pogrešnim shvatanjem. Koliko god imali obavezu da ne prave greške, da sve što kažu bude izvorna istina, bez laži, učenicima koji su daleko ispod svojih učitelja prilično je teško omogućiti da vide pravu stvarnost, ako pri tome ne shvate činjenice u svoj njihovoj dubini, pri tome uzburkavajući nepoznate i nepotrebne elemente koji su joj dodati u želji da budu prihvatljivije i praktičnije prikazane.

Koliko god vjera da je svjesna ovih iskrivljavanja stvarnosti, njih je toliko da i kad budu otkrivene od onih koji služe vjeri, opet istina ostaje negdje u mraku. Upravo zbog toga i u starim religijama ima toliko čuda i izmišljotina koji ne daju izići na svjetlo pravoj istini. Toga ima u najstarijoj vjeri, brahmanskoj, malo poslije nje i u jehudijskoj vjeri, pa onda kod Bude, Konfučija, u taoizmu, poslije u kršćanskoj i na kraju kraju u islamskoj, kao posljednjoj vjeri. S ovog gledišta islam je u najpovoljnijoj situaciji.

Kad bi se iz islamske vjere odbacilo sve ono što je strano i neprirodno i glavne vjerske i duhovne doktrine Muhammedove vjere postavile na izvorne temelje, prirodno je da bi se osnove svih velikih religija i naročito kršćanskih doktrina koje priznaju stvarnost našle u  istom. (Temeljni izvor vjera je Bog. Što se tiče učenja, to je vjerovanje u Boga i sve ono zbog čega se vjeruje u Boga. U ovom smislu, kao što to Tolstoj kaže, da se vjere nisu iskvarile, sve bi se objedinile u temeljima islama)

Pišem Vam ovako nadugo i naširoko da biste svojim sinovima prenijeli ovo, i da biste mogli iskoristiti ova razmišljanja u realizaciji njihovih dobrih ideja. Pomoći da se s velikih istina koje čine kvalitet vjere skine crna zavjesa jedna je od najboljih stvari koje može uraditi čovjek. Ako Vaši sinovi ovo smatraju svojom porodičnom obavezom, onda će njihov život biti pun i savršen. Ne znam da li Vi i Vaši sinovi znate za dva učenja u islamu koja posebno zahtijevaju čuvanje od pogrešnih ideja i opsesija koje bi mogle sakriti istine uzvišenih temelja?

Obje spomenute grupe istraživane su i još se istražuju. Jedna od njih su behaije, koji su iz Irana došli na područje Turske i tu se naselili. Behaije su dobile ime po sinu Behaullaha koji je živio u Akki. Samo, ovaj mezheb koji prihvata jedinstvenu ljubav kao vjerovanje cijelog čovječanstva ne prihvata nikakav oblik pobožnosti.

Drugo, pristalice grupe koja se pojavila u Kazanu nazivaju sebe “Allahovom vojskom” i “vaisovcima”, prema imenu osnivača pokreta. I ovo vjerovanje je zasnovano na ljubavi, i sljedbenici se drže daleko od svega što je protivno ljubavi. Vođe ovog pravca ili tarikata hvataju se i zatvaraju.

Ako moja razmišljanja budu na bilo koji način koristila, bit će mi jako drago da me Vi ili Vaši sinovi obavijestite o odlukama u vezi s ovom stvari.”
Lav Tolstoj

Nakon Tolstojevog pisma, Vjerska zajednica Zavkazja u Tiflisu učlanila je sinove generala Ibrahim-age Vekilovog i tom su prilikom dobili i službenu potvrdu potpisanu od muftije Mirze Husejn-ef. Kayipzadea. Mladići su dobili službeno i nova imena: Boris je postao Faris, a Kleb je sad bio Galib.

Izvor: Poslanica slavnog ruskog pisca o Pejgamberu Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem), s turskog prevela: Ramiza Smajić, LIBRIS, Sarajevo, 2006.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza