Terorističke grupe kojih se historija stidi

U posljednje vrijeme, izraelska država se suočava sa mnogobrojnim međunarodnim kampanjama koje pozivaju na bojkot ove bliskoistočne države. Mnoge službene ličnosti, iz same izraelske vlade, priznaju ovu činjenicu, među kojima su izralski ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman, pa čak i premijer Benjamin Natanyahu.
Ovaj bojkot je pogodio čak i neke akademske i naučne institucije u Izraelu. Dodatnu važnost ovome problemu daje činjenica da je bojkot, izmeđuostalih, došao i od strane velikih naučnih krugova Evrope i Amerike. Zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova Izraela napravilo poseban odjel, uključujući priznate stručnjake, koji bi se trebao brinuti o pitanju rješavanja ovog problema.
Za ovakvo stanje u kojem se cionistička tvorevina našla najviše su zaslužni napori palestinskih nevladinih organizacija i drugih subjekata iz civilnog društva. Oni su umnogome pomogli svijetu da uvidi pravo lice okupacije na tlu Palestine. Do sada je izraelska mašinerija uspjevala uljepšati i ukrasiti ovu sliku raznim diplomatskim putevima i medijskim sredstvima na ime demokratije, ljudskih prava, stabilnosti, civilnog društva itd. Nije to ni predstavljao veliki problem, obzirom na zaostalost i haos u arapskim zemljama, koji su imali obavezu da prenose svijetu pravu sliku iz Palestine. Dugo vremena su postupci okupatora u Palestini bili sakriveni iza pojma „žrtva“ koji je korišten kako bi se postigli razni politički, ekonomski i drugi interesi.
Tokom posljednjih desetljeća, izralske vlasti, od ljevičara pa do desničara, smatrali su ove metode kao temelj i glavni oslonac svoje politike. Uvijek je priča o građanskoj državi sa poštivanjem svih ljudskih prava i poštivanjem međunarodnih zakona, bila prodavana za jeftine pare. Međutim, sama činjenica da Izrael još uvijek nije ispunio puno članstvo u Vijeću sigurnosti zbog nedostatka izvršenja uslova koje je ova institucija postavila, dovoljno govori. Najveći uslov jeste svakako omogućavanje palestinskim izbjeglicama da se vrate na svoju zemlju, sa koje su projerivani još od 1948., pa na ovamo.
Ovdje dolazimo do jedne veoma važne teme, a radi se o načinu protjerivanja Palestinaca iz svojih viševjekovnih domova kako bi se na ruševinama tih domova gradila jedna nova civilizacija i jedan novi narod.
Židovska država je na remenima raznih grupacija kao što su: Haganah, Stern, Irgun itd., počinila najstrašnije zločine, a sve to kako bi starosjedioce otjerali sa njihovih ognjišta i doveli jevrejske emigrante iz svih zemalja svijeta. Ovi emigranti nisu poznavali jedan drugog, pa čak neki nisu pričati istim jezikom.
Grupacije o kojim govorimo, napravit će strašne zločine kao što je Deir Yassin na primjer, te će se iz njihovih redova pojaviti „historijske vođe“ koji će povesti izraelsku državu. Neki od tih ličnosti su: Ariel Sharon, Moshe Dayan, Menachem Begin, Yitzhak Shamir i ostali.
Mnogo truda su napravili izraelski predstavnici nakon što su ove grupe uradile svoj posao i dali udio u podizanju države, kako bi ukonuli ove i slične grupacije koje su napravile strašne zločine prije i poslije 1948., kada je pravljena država Izrael. Međutim nisu uspjeli, historija je zapamtila i svjedoči ove grupacije pod nazivom „cionističke bande“
Ovih dana, u međunarodnim institucijama koji se bave društvenim razvojom, treba da se pojavi jedan zakon koji definiše da se historijske činjenice moraju pokazati u onom svjetlu kakve one zapravo i jesu, bez obzira koliko neke strane pokušavaju da dovedu u zabludu i zbune obične čitaoce historijskih događaja.
Na vrhuncu krize kroz koju prolazi Izrael, po mišljenju svjetskog javnog mjenja, i jasne odgovornosti za zločine i stalne progone ono malo Palestinaca koji su ostali, te neprekidnom pravljenju naselja na okupiranoj teritoriji, najgore što se moglo desiti cionističkom režimu jeste insistiranje međunarodnih institucija za ponovno revidiranje i pročešljavanje krvave historije na tlu Palestine.
Sve ovo će sigurno učiniti da u ljudskim glavama ponovo oživi termin „cionističke bande“, koje izraelski režim uporno pokušava ukopati i sakriti mu svaki trag.
Ovim bandama je jedini cilj bio uništenje palestinskog identiteta na okupiranim područijima tokom 1948. i 1967. godine, uključujući i uništenje islamskih i kršćanskih svetišta, džamija i crkvi, pa čak i kaburova.
Zločini ovih terorističkih grupa, ako pogledamo pažljivo, nisu došli kao neka slučajnost. Naprotiv, svaki pokret je bio isplaniran. Vidjet ćemo da je 1967. godine, za cilj odabrano jako važan vjersko- politički i strateški centar- Quds, kao što 1948. godine, nisu slučajno odabrana područja sa većinsko arapskom naseljenošću, kao što su Haifa, Jaffa itd.
Najveći dokaza da ove grupe nisu funkcionisale same od sebe jeste činjenica da izraelska država nikada nije uhapsila bilo kojeg njenog člana, uprkos tome što je Vlada na čelu sa Benjaminom Natanyahuom izdala zapovijed za njihovo praćenje i gonjenje.
Zar je moguće da najsavremenija tehnologija i sistem sigurnostnog praćenja „Shabak“, koji može pokriti i istok i zapad, nije u stanju da uhvati ove teroriste i kriminalce? Naravno, odgovor je da te grupe imaju blagoslov od organa vlasti i da su one u stvari dio jednog velikog projekta.
Zato, izjave ministrice Livni da „cionističke bande“ štete Izraelu, te premijera Natanyahua da su njihovi postupci odvratni, možemo gledati samo kao igru i sakrivanje iza medijskih istupa.
Činjenica je da su u svijesti čovječanstva i historiji civilizacije ostale zapamćene „cionističke bande“ i njihove terorističke aktivnosti.

Piše: Ahmed Et Tilavi
Izvor: islameiat.com
Prijevod i obrada: Akos.bA