Tedebbur: Ne dozvoli da ti Kur’an ostane zaključan

Tokom Drugog svjetskog rata, britanske osluškivačke stanice svakodnevno su presretale hiljade radio-poruka koje su njemačke snage razmjenjivale međusobno.

Kako su prolazili prvi mjeseci rata, pred saveznicima su se gomilali milioni slova u telegramima koji su pažljivo prepisivani, indeksirani, a zatim čuvani u fasciklama.

Englezi su posjedovali poruke u potpunosti, svako slovo, svaki zarez.

Ali posjedovati tekst nije značilo posjedovati njegovo značenje.

Te telegrame nisu smatrali ničim drugim do hladnim nizovima razbacanih slova, kao da se neko dijete igralo na tastaturi pisaće mašine, ili kao da je riječ o jeziku koji je došao s druge planete.

Na papiru, većina poruka bila je pred njima i prolazila im je ispred očiju, dok su istovremeno u okeanima njemačke podmornice razdirale britanske brodove, a vojske Osovine nastavljale svoj pohod. Porazi su se ređali jedan za drugim na glave saveznika.

Posjedovanje samog teksta, dakle, nije bilo dovoljno. Odsustvo ključa bilo je suštinska prepreka.

Njemačka mašina “Enigma” zaključala je te telegrame složenim matematičkim bravama, čije su se postavke mijenjale gotovo svakog dana, tako da se njihovo razbijanje činilo gotovo nemogućim.

Nagomilane poruke ostale su bezvrijedne, sve dok poljski matematičari prvi nisu uspjeli prodrijeti u sistem, a zatim je tim iz Bletchley Parka, predvođen naučnikom Alanom Turingom i njegovim kolegama, nastavio razvijati metode dešifrovanja i otkrivanja dnevnih ključeva.

Naposljetku su uspjeli i tok rata se promijenio. Ono što se zaista promijenilo bilo je razumijevanje.

Iznenada su nijemi redovi teksta postali živa vojna naređenja: pozicije podmornica, planovi napada, rasporedi kretanja i tajne koje su značajno promijenile odnos snaga na bojištu.

Riječi su postojale od samog početka. Ali, istine su bile skrivene iza svoje šifre.

Nažalost, neki od nas upadaju u istu tu paradoksalnu odvojenost između slova i značenja — ali ne s onim slovima čiji je uticaj ovosvjetski i ograničen, bio on veliki ili mali, nego s riječima od najvišeg značaja: Kur’anom.

Posjedujemo kur’anski tekst u potpunosti.

Čuvamo njegova slova i strogo pazimo na pravilan izgovor, i brojimo dobra djela koja proizlaze iz svakog slova, riječi i ajeta.

Stajemo u mihrabima da slušamo učenja koja osvajaju srca, i okrećemo dugme radija tražeći lijepo učenje.

U rukama nosimo apsolutno blago ali, nažalost, mnogi od nas gube šifru, pa izgube razumijevanje, a potom i uticaj i plod.

Razdaljina između slova i živog značenja jeste ista ona razdaljina koja dijeli puko učenje od razmišljanja (tedebbura).

Sura Sad, u sveobuhvatnom ajetu, snažno dotiče upravo tu žicu, određujući krajnji cilj ove objave:

كِتَـٰبٌ أَنزَلۡنَـٰهُ إِلَیۡكَ مُبَـٰرَكࣱ لِّیَدَّبَّرُوۤا۟ ءَایَـٰتِهِۦ وَلِیَتَذَكَّرَ أُو۟لُوا۟ ٱلۡأَلۡبَـٰبِ

“Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi razmislili o njenim ajetima i da bi se opametili oni koji razum imaju.”

Cilj je jasno određen jednom, jedinom, presudnom riječju: “لِّیَدَّبَّرُوۤا۟” — “da bi razmislili”.

Tedebbur…

Ova riječ u svom jezičkom korijenu potiče od gledanja u “دُبُر” stvari — u ono što dolazi poslije, u njihov ishod, istraživanja njihovih posljedica, i razmišljanja o onome što se krije iza njih, ono što se krije iza njegovog neposrednog vanjskog značenja, i ono što Onaj koji govori Kur’anom želi reći — namjere, mudrosti, značenja i upute.

Onaj Ko govori Kur’anom, Slavljen neka je, usmjerava pogled i um da nadiđu zvučni omotač riječi, sve dok se ne dosegne Njegova namjera.

A ova Knjiga je مُبَـٰرَكࣱ — blagoslovljena, bereketna…

Nosi ogromnu energiju za promjenu na bolje, i rudnik značenja koji se ne iscrpljuje, a ključ njene bereketnosti skriven je u pomnom promatranju i svjesnom razmišljanju (tedebburu).

Velika blaga ne plutaju na površini, a dragocjeni biseri zahtijevaju vještog ronioca koji posjeduje hrabrost da zadrži dah u mračnim dubinama, radi jednog cilja:

وَلِیَتَذَكَّرَ أُو۟لُوا۟ ٱلۡأَلۡبَـٰبِ — “i da bi se podsjetili oni koji razum imaju.”

“Lubb” (jezgra, razum) jeste čista suština ploda nakon što se razbije njegova suha, gruba ljuska.

I upravo to razdvaja umove.

Površan um zastaje zadivljen na granicama omotača, zaokupljen ljepotom osmanske kaligrafije, opušten u ritmu milozvučnog učenja.

Dok jedino oni koji imaju razum (ulul-elbab) posjeduju sposobnost da razbiju ljusku navike, rastresenosti i nemara, i suoče svoje duše sa snažnim istinama koje iznosi kur’anski govor.

Gutanje tablete lijeka u njenoj čvrstoj plastičnoj ovojnici ponekad izazove grč u grlu, i neće odmah izliječiti tvoj bol, ali nakon nekog vremena ovojnica će se rastopiti u želucu ili crijevima, i djelatna materija će izaći i biti uzrok izlječenja, s Allahovom dozvolom.

Takva su i slova.

Čitaju se očima, čuvaju se u grudima, ali će za onoga ko se kloni razmišljanja ostati samo glasovi čiji odjek odzvanja u praznini duše, sve dok ne dođe trenutak kada se razbiju brave na srcima i počne tedebbur.

I tada će osjetiti da čita slova i riječi Kur’ana… po prvi put.

Prevod i obrada: akos.ba