DOVE MELEKA l VJEROVJESNIKA
Prije nego progovorimo o dovama našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kazat ćemo nešto o dovama meleka i ranijih poslanika i vjerovjesnika, a. s. Možda će neko upitati: ”Zar postoje dove meleka?” Da, naravno da postoje. Meleki izgovaraju salavat na našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a njihov salavat je jedna vrsta dove. Meleki, također, upućuju dove Uzvišenom Allahu moleći za dobro vjernika, jer čovjek je Allahov halifa – namjesnik na Zemlji kojem je Svemogući potčinio Zemlju i sve što je na njoj, što čovjek svojom snagom nikada ne bi mogao postići.
Uzvišeni Allah je, kroz Svoju odredbu, htio da saznamo kako meleki mole za nas. A koji su to meleki? Oni najodabraniji, meleki iz visokog i uglednog društva, nosači Božijeg Prijestolja, najsnažniji među melekima i najbliži Allahu.
Čitajući časni Kur’an nailazimo na ovu dovu: ”Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: ’Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo – one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar. l poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti” (El- -Mu’min, 7.-9.)
To je dova meleka za Allahove odane robove koji čvrsto vjeruju u Njega. Ne sumnjamo da ima i drugih dova i drugih meleka, pored nosača Prijestolja Milostivog, koji mole za čovjeka, ali nam Kur’an eksplicitno govori o ovoj skupini meleka, a koji su, kako smo već naveli, najodabraniji meleki i položajem najbliži Svemogućem Allahu.
Šta to meleki mole za ljude? Oni traže oprost za vjernike, što znači prelaženje preko grijeha i brisanje njegovih posljedica. Ajet nam ukazuje na općenitost, tj. da meleki traže oprost za svakog vjernika na Zemlji.
Ako je dova za oprost grijeha vjernicima potekla od ovih časnih meleka koji nose Prijestolje Milostivog, kao i od meleka iz njihove blizine, to znači da je njihova dova uslišana, jer ta njihova blizina Uzvišenom Allahu nije fizička, nego blizina položaja i ugleda, te su njihove dove makbul – primljene i uslišane kod Svemilosnog Allaha.
Kojim se to riječima meleki obraćaju Gospodaru svjetova? Oni u dovama mole ovako: ”Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem…” (El- -Mu’min, 7.), tj. Tvoja milost je veća od grijeha koje su vjernici počinili, a Tvoje znanje obuhvata i pretiče njihova djela; znaš šta su uradili i šta će uraditi, bilo da to čine u tajnosti ili na javi, bilo da to čine riječima, postupcima ili u mislima. Ti sve poznaješ i vidiš sve ono što Tvoji robovi i stvorenja rade, a mi ništa od toga ne znamo, pa slava i svaka veličina pripadaju samo Tebi. Mi Te molimo, Gospodaru naš, da oprostiš robovima Svojim koji su povjerovali i prihvatili put koji Tebi vodi. Gospodaru, oni su prihvatili najveću istinu: da nema boga osim Tebe i spremno se bore za Tvoju vjeru, pa ako zaborave, nehotice posrnu ili pogriješe, Ti im oprosti, sačuvaj ih kazne džehenemske i boravka u njemu, jer to je kazna nepodnošljiva i strašna, makar trajala i jedan tren.
Prva dova meleka koju su uputili Milostivom za dobro vjernika jeste zaštita i zaklon od džehenemske kazne i patnje, a to iz razloga što je spašavanje od ulaska u džehenemsku vatru najveći uspjeh na Sudnjem danu. To je prva Allahova milost i znak Njegovog zadovoljstva kojeg će ukazati Svojim odanim robovima na dan izlaganja djela i polaganja računa. Takav odnos prema vjernicima smatra se velikim blagodarom čak i za one vjernike iz skupina s bedema (ashabul-a‘raf), koji budu spašeni od vatre, ali ipak neko vrijeme zadržani između Džehennema i Dženneta zbog nedovoljnosti njihovih dobrih djela da odmah budu uvedeni u vječne užitke. l oni su sretnici i dobitnici nagrade spasa i zaklona od patnje Džehennema. Poslušajmo riječi Uzvišenog: ”… i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio… ” (Alu ‘lmran, 185.) Udaljavanje i spašavanje od džehenemske vatre je prvi korak do Dženneta, a kojeg je i Uzvišeni Allah izdvojio posebno kao blagodat i milost.
Zatim meleki nosači Prijestolja Milostivog nastavljaju svoju dovu za vjernike, pa kažu: ”Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao… ” (El-Mu’min, 8.), ukazujući na drugi korak do vječnog spasa, a to je uvođenje vjernika u Džennet. Nakon što su zamolili Svemilosnog da sačuva vjernike džehenemske patnje i vatre, meleki mole da ih On, Svojom milošću i dobrotom, uvede u vrtove uživanja i blagodati koje je On, Gospodar svjetova, obećao Njemu odanim robovima. Time se kruniše i upotpunjuje ahiretsko spasenje vjernika.
l pogledajmo ovo, časni meleki ne samo da su molili za dobro vjernika, već upućuju dovu Uzvišenom Allahu i za dobro njihovih roditelja, supruga i potomstva, pa da ih Milostivi Allah pridruži vjernicima u Džennetu ako su bili sljedbenici puta Božijega. On, Dobročinitelj Milostivi, uslišao je ovu molbu meleka. U Kur’anu je objavio: ”Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.” (Et-Tur, 21.)
U kontekstu toga razumijemo da će Svemilosni Allah iskrenim i predanim vjernicima, iz Svoje milosti i dobrote prema njima, pridružiti njihove porodice u Džennetu, kao i sve njihove dobre potomke, makar oni svojim djelima i ne zasluživali taj dženetski položaj na kojem se nalaze njihovi očevi. Uzvišeni Allah će uvećati njihova dobra djela, pa će ih sastaviti u Džennetu, s tim da pridruženom, zbog podizanja stepena i djela njegovih potomaka, neće biti umanjen položaj i nagrada koju je zaslužio. To je još jedan izraz milosti Uzvišenog prema Njegovim čestitim i dobrim robovima.
Isto tako, Svemilosni Allah u dunjalučkom životu pazi i štiti potomke Svojih poslušnih robova koji su preselili na vječni svijet. O jednom takvom slučaju Svemilosni Allah nas obavještava u suri El-Kehf, gdje se navodi da je neki čestiti i pokorni Allahov rob ostavio iza svoje smrti blago nejakoj i nestasaloj svojoj djeci u naselju zlih i nečasnih ljudi koji su bespravno uzimali tuđi imetak i koji u svojim postupcima nisu pazili na Allahovo zadovoljstvo. Mudri Allah je u to naselje naveo plemenitog Hidra koji je obnovio obrušeni zid ispod kojeg je bilo zakopano i skriveno jetimsko blago, kako ga se ti zlikovci i pohlepnici ne bi dokopali, sve dok djeca tog vjernika ne porastu i ne smognu snage da brane svoja prava i imovinu. Razlog za sve te događaje bila je samo jedna činjenica, a to je da je otac te djece, jetima, bio vjernik i Allahu pokoran rob. Pročitajmo riječi Uzvišenog: ”A što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje…” (El-Kehf, 82.)
Primjećujemo da se dobročinstvo i dobrota oca odražava na njegovo potomstvo i na dunjaluku i ahiretu podjednako.
Sada se vratimo dovi meleka nosača Prijestolja i onih u njihovoj blizini, koji upućuju dovu za vjernike. Nakon što su zamolili Uzvišenog Allaha da spasi vjernike džehenemske vatre i uvede ih u Džennet, njih i porodice njihove: očeve, majke, supruge i djecu, oni nastavljaju svoju iskrenu dovu, pa kažu: ”Ti si, uistinu, silan i mudar.” (El-Mu’min, 8.) Gospodaru naš, ti si Silni (El-‘Aziz), činiš šta hoćeš i niko Te – Tebi pripada slava i hvala – ne pita zašto to činiš. Za Tebe nema prepreke, niti teškoće i niko Ti se ne može suprotstaviti u htijenju i stvaranju.
Zato si samo Ti Silni (El-‘Aziz), Koji čini šta poželi, kada poželi i kako poželi. Ti si, Gospodaru naš, Mudri (El-Hakim), sve činiš mudro i s mjerom, u svakom Tvom činu i stvorenju izljeva se mudrost Tvoja neiscrpna; sve ima svrhu i svojoj svrsi služi.
Časni meleki nastavljaju svoju dovu za vjernike, pa traže od Svevišnjeg Allaha da vjernike na Sudnjem danu poštedi patnje, tegobe i straha, odnosno posljedica grijeha, a ko bude pošteđen toga na Dan polaganja računa, zaista je velikom milošću zaodjenut i to je uspjeh najveći. Na Sudnjem danu pred očima svih stvorenja i Allahovih robova, od Adema, a. s., pa do posljednjeg čovjeka rođenog na Zemlji, nevjernici i grješnici će biti ponižavani, nipodaštavani, kažnjavani i izvrgavani ruglu. Poniženje i ruglo toga dana bit će bolno, mučno i tegobno za dušu čovjeka, jer će vlast nad dušama i njenim osjećajima biti u Ruci Svemoćnoga, a bol će dodatno zagorčavati činjenica da će se sva djela izlagati javno, a ponižavanje odvijati pred cijelim čovječanstvom. Iz tog razloga, ko bude pošteđen i sačuvan posljedica svojih grijeha i stavljen u zaklon Božije milosti, to je, bez imalo sumnje, najveći uspjeh i spas. U tome, također, primjećujemo veliku počast koju Uzvišeni Allah ukazuje Ade- movim potomcima. On je odredio da časni meleki i oni Njemu bliski, nosači velikog Prijestolja, uče dove i mole za Njegove dobre robove, predane vjernike, tražeći oprost za njihove grijehe i mole Milostivog da iz sačuva patnje u Vatri i uvede ih u perivoje Dženneta vječnoga. l ne samo to, već oni mole Uzvišenog Allaha da u Džennet uvede i roditelje, porodicu i potomke vjernika, te da i njih zaštiti od patnje i straha na Sudnjem danu kojem će biti izlagani nevjernici i grješnici. Ima li veće počasti za čovjeka od ovoga?!
Svemilosni Allah nam pokazuje veličinu i položaj kojeg On daje čovjeku. Zamisli samo to da meleki mole za čovjeka, za oprost njegovih grijeha, spas od vatre i ulazak u Džennet! Ovim smo htjeli navesti samo jedan primjer kakav položaj čovjek zauzima kod svoga Gospodara i kako se meleki odnose prema Allahovom pokornom robu.
DOVA ADEMA, A. S.
Jedan od mnogobrojnih oblika Allahove dobrote prema čovjeku jeste i taj što ga je prilikom spuštanja na Zemlju podučio dovi. Kada je Adem, a. s., pogriješio i poslušao Iblisov nagovor na grijeh, što je bio razlog spuštanja iz Dženneta na Zemlju i njega i njegove supruge Have, r. a., u tom momentu Svemilosni Allah ga je podučio dovi, kako to kazuje mudri Kur’an: ”Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.” (El-Bekare, 37.)
Prvo čemu je Uzvišeni Allah podučio Adema, a. s., na Zemlji jeste dova. Bila je to dova pokajanja. Time mu je Svevišnji Gospodar ponovo ukazao Svoju milost. Dao mu je štit kojim će se braniti od šejtanskih došaptavanja i uljepšavanja grijeha na Zemlji. Svemilosni Allah otvorio je vrata pokajanja pred Ademom, a. s., i podučio ga je kako će se pokajati za počinjenje grijehe. Prva molba i dova, prve riječi kojima se čovjek obratio Uzvišenom Allahu bile su riječi pokajanja u kojima su Adem, a. s., i njegova žena Hava, r. a., tražili milost, opraštanje počinjenih grijeha i brisanje njegovih posljedica. U vezi s tim, Kur’an navodi: ”’Gospodaru naš’ – rekoše oni – ’sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”’ (El-A‘raf, 23.)
Uzvišeni Allah je otvorio vrata Svoje milosti i oprosta pred Ademom, a. s., i njegovim potomstvom, a to je put koji ih vodi do Dženneta, kako nas obavještava Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: ”Niko od vas neće ući u Džennet zbog svojih dobrih djela.” Neko od prisutnih upita: ”Pa zar ni ti, o Allahov Poslaniče?!” Na to je on, sallallahu alejhi ve sellem, uzvratio: ”Neću ni ja, sve dok mi Allah ne ukaže Svoju milost.”
DOVA NUHA, A. S.
Dove poslanika i vjerovjesnika, a. s., bile su, bez izuzetka, prihvatane i primane kod Svevišnjeg Allaha, jer je svaka njihova dova imala snažan i utemeljen imanski osnov. Sagledavajući život Nuha, a. s., zapažamo da je on 950 godina mukotrpno pozivao pripadnike svog naroda u vjeru, ali se niko od njih nije odazvao pozivu upute. Pozivao je generaciju iza generacije, pokušavajući da ih privoli da slijede stazu imana, ali su oni odbijali njegov poziv, ismijavali ga i pokazivali mu svoju gordost i oholost. Nakon toga, Nuh, a. s., upućuje dovu Uzvišenom Allahu i priziva propast svome narodu. O tome se u Kur’anu kaže: ”l Nuh reče: ’Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika rađati! Gospodaru moj, oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povećaj!’” (Nuh, 26.-28.)
Svemoćni Allah je uslišao dovu Nuha, a. s., pa je dao potop u kojem su bili uništeni svi nevjernici na Zemlji, tako da se nijedan od njih nije mogao spasiti. Nuh, a. s., je proveo 950 godina pozivajući svoj narod, trpeći razne uvrede i nedaće, ali mu se malo njih odazvalo. Uz pretpostavku da svaka generacija dosegne psihičko-fizičku zrelost u dvadesetoj godini života, dolazimo do zaključka da je Nuh, a. s., svoj poziv upute iznio pred oko 45 različitih generacija. Kad god bi neka generacija stasala, Nuh, a. s., bi ih pozvao u vjerovanje, ali su oni prkosno uzvraćali: ”Mi se držimo vjere naših predaka!” Tako je Nuh, a. s., na kraju izgubio nadu da će iko prihvatiti njegov poziv i razumjeti pitanje od životne važnosti – pitanje vjerovanja.
Poučno je da obratimo pažnju i na dio ajeta u kojem Nuh, a. s., konstatuje u svojoj dovi: ”…i samo će grješnika i nevjernika rađati!” (Niih, 27.) Ove riječi nam ukazuju na to da su pozvane generacije uvjerile Nuha, a. s., svojim postupcima daće i njihovi potomci i djeca koja odrastaju dosljedno slijediti put zablude i odbaciti poziv islama. Nuh, a. s., je ovo provjeravao kroz niz novih, dolazećih generacija, pozivajući ih u Allahovu vjeru, ali je došao do nepobitnog zaključka da oni nikada neće prihvatiti uputu, jer je njihovo politeističko ponašanje nepromjenljivo. Oni se nisu mogli promijeniti i popraviti, da bi nakon toga prihvatili svjetlo imana i predali se Uzvišenom Allahu, pa je jedini način za uspjeh Nuhova poziva bila kazna koja će uništiti nevjernike i tako ostaviti slobodan prostor za afirmaciju vjere i život male skupine vjernika koji su bili uz ovog strpljivog poslanika, a. s. Samo je takav ishod davao nadu da će vjernici prenijeti blagodat vjerovanja i svjetlo islama na svoje mlađe potomke i na taj način ustabiliti Allahovu vjeru na Zemlji.
Za ovakvu dovu, koju je Nuh, a. s., uputio Uzvišenom Allahu, on je imao mnogo razloga i opravdanja: tu je višestoljetno pozivanje svoga naroda, zatim pokušaj pronalaska novih metoda za uspostavljanje komunikacije sa sunarodnjacima itd. No, sve to nije urodilo plodom, pa je na koncu i njegova nada bila slomljena o kamen nevjerstva i inata onih koje je pozivao.
DOVA IBRAHIMA, A. S.
Za lbrahima, a. s., oca vjerovjesnika, veže se više dova, jer mu je Uzvišeni Allah ukazao na mjesto i temelje Kabe, zatim mu je bilo naređeno da ostavi suprugu Hadžeru i njihovog sina lsmaila, a. s., kod Svetoga hrama, pa se lbrahim, a. s., odlučno i sa zadovoljstvom povinovao naredbi svoga Gospodara. Kada je lbrahim, a. s., ostavio svoju porodicu kod temelja Svetoga hrama, pogledao je unaokolo, pa ne vidje ni vode, ni stabala, niti bilo kakvog znaka života. U tom je pomislio: kako će njegova čeljad preživjeti u ovoj pustoj i mrtvoj dolini, jer nije bilo ničega što odaje znake života i mogućnosti opstanka? No, lbrahim, a. s., se poče pripremati za povratak, ostavljajući Hadžeru i lsmaila, a. s., tamo gdje mu je naredio Sveznajući Gospodar. Hadžera tada uhvati povodac njegove jahalice, želeći ga spriječiti u nakani i kroz suze govoreći: ”Kome nas ostavljaš i prepuštaš u ruke?!” lbrahim, a. s., joj ništa ne odgovori. Ona je ponovila isto pitanje, ali nije dobila odgovor. Tada je upitala: ”Da li je to zapovijed Allaha da ovdje ostanemo?!” ”Da”, kratko odgovori lbrahim, a. s. Tek tada Hadžera pusti povodac jahalice i s vjerničkim ubjeđenjem kaza: ”Uredu, Allah nas neće zaboraviti!” lbrahim, a. s., krenu od njih i, prije nego ih izgubi iz vida, obrati se Milostivom ovim riječima: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (lbrahim, 37.)
lbrahim, a. s., nas kroz ovaj primjer podučava da se ne trebamo brinuti za uslišanje dove i tražiti realne uvjete, činioce ili načine ostvarenja onoga što tražimo. Pustoš, koja je vladala u dolini Svetoga hrama, gdje je lbrahim, a. s., ostavio svoju porodicu, nije ga spriječila da uputi dovu Svemoćnome Allahu. On se obraća i traži pomoć od Gospodara prilika i činioca, a ne obraća se samim prilikama ili činiocima. lbrahim, a. s., je bio duboko uvjeren u Allahovu neograničenu moć koja u istom trenu može da djeluje, jer Njegova moć nije uvjetovana ili određena bilo čim.
Čemu nas Svemilosni Allah želi podučiti navodeći lbrahimovu, a. s., dovu? On nas podučava da nikada ne gubimo nadu, pa čak ni onda kada ne vidimo nikakvog realnog izgleda, niti uslova za uslišanje dove koju upućujemo. Ukazuje nam na to da ne prosuđujemo po svom nahođenju šta će se desiti ili kako će se nešto završiti, te da gubljenje uvjeta uspjeha, promjene ili uslišanja dove iz vida ne budu rezoni po kojima ćemo prosuđivati stvari i donositi odluke. Uzvišeni Allah nas uči da je On uvijek uz nas i s nama, sve dok smo mi na Njegovom putu. l, kada nas životni problemi opkole i zatvore u beznađe, vrata nebeska za uslišanje dove i izvođenje u širinu bezbrižnosti su otvorena pred pravim vjernicima. Uzvišeni Allah nas vidi i zna u kakvom stanju se nalazimo, zato se okrenimo ka Njemu i iz dubine naših srca dozivajmo Ga i molimo, izgovarajući: ”Ja Rabbi!” (“Gospodaru moj!”), s mu’minskim pouzdanjem i uvjerenjem da će nam se On odazvati i primiti našu dovu.
Zato, brate, kad god nestane vidljivih uvjeta za ostvarenje željenoga, znaj da je Allah tu, uvijek prisutan, i da je On svemoćan, pa neka te ne obuzimaju tuga i beznađe. On je u mudroj Knjizi objavio: ”Zaista, s mukom je i last!” (El-lnširah, 6.) Obrati pažnju, Svemilosni nije kazao: ”Poslije muke slijedi i last”, nego se last, olakšanje nalazi sa mukom, rješenje i razvedravanje će doći zasigurno i to brzo, jer je vezano za iskušenje i tegobu.
U svojoj drugoj dovi, lbrahim, a. s., nas uči kako da radimo i postupamo na dunjaluku. Svemilosni Allah u Kur’anu ukazuje na ovu dovu lbrahima, a. s.: ”l dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ’Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!’” (El-Bekare, 127.-129.)
Božija naredba lbrahimu, a. s., da podigne i obnovi temelje Časnog hrama – Kabe, iziskivala je od njega, a. s., bavljenje dunjalučkim, materijalnim poslom; da ode u mekanska brda, iskopa i iskleše kamenje, zatim ga donese i ozida temelje Kabe, kako bi ljudi bili upućeni na mjesto Najsvetijeg hrama.
Trebamo znati da kamenje, koje je lbrahim, a. s., sakupio, ne predstavlja samo mjesto Svetoga hrama, nego upućuje na najčistiju lokaciju na Zemlji, koju je Uzvišeni Allah izabrao da bude mjesto Bejtullaha.
Mjesto Svetoga hrama bilo je izgubljeno nakon potopa koji je zadesio Nuhov narod, pa je Uzvišeni Allah htio da ponovo uputi ljude na to časno mjesto, kako bi dolazili tu u vrijeme hadža, da čine tavaf i obavljaju molitvu.
Podizanje znaka za Sveti hram je materijalni čin i dunjalučko djelo, s obzirom da se sastoji iz pronalaska kamenja, izbora i obrađivanja istoga i, na kraju, zidanja građevine. No, šta su to prvo uradili Ibrahim i njegov sin lsmail, a. s.? Na početku svog posla, zamolili su Uzvišenog Allaha da im ukabuli trud i prihvati ga kao čin ibadeta. Iz tog razloga, naša je obaveza prije svakog posla tražiti od Svemilosnog Allaha da ga prihvati kao dobročinstvo koje činimo radi Njega. Kad klanjamo, molit ćemo Ga da nam prihvati namaz. Kad odemo na posao, molit ćemo Ga da to bude stjecanje halal opskrbe za našu porodicu i čeljad. Kad presuđujemo u nečemu, molit ćemo Ga da to bude pravedno i s ciljem stjecanja Njegovog zadovoljstva. Kada jedemo ili pijemo, zahvalit ćemo se Uzvišenom Allahu na darovanim blagodatima, moleći Ga da usliša našu zahvalu. Kada pazimo i odgajamo svoju djecu u kući, molit ćemo Svemilosnog Allaha da nam to upiše u dobra djela i da blagoslovi taj odgoj i brižnost. Ovako ćemo postupati u svim drugim poslovima i djelima, molit ćemo Ga da primi naša djela, jer On sve čuje, zna i blizu je. On čuje ono što govorimo i zna ono što naumimo i mislimo.
Nakon ove dove, lbrahim, a. s., i njegov sin lsmail, a. s., uputili su dovu Svemilosnom Allahu za svoje dobro i dobrobit svojih potomaka, tražeći od Allaha da im pomogne da budu pravi muslimani, predani i pokorni, da sve prepuste Uzvišenom Allahu, pa da On, po Svome htijenju, odredi kako će, šta i kada biti. l mi smo dužni da predamo i prepustimo svoj cjelokupni život Svemoćnom Allahu, jer On sve zna, a mi baš ništa ne znamo.
***
Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”
Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi
Knjiga je koncipirana tako da nam prvo objasni značenje dove, njene koristi, uvjete i vremena u kojima se dova uslišava. Allah s.w.t. nas je podučio kako da Ga molimo i što da tražimo u svojim dovama. Za svaku priliku i stanje postoji dova, pa nam autor navodi neke od njih…
Akos.ba
