Karađoz-begova medreso, u srcu te čuvam ja…

Završila se i ta posljednja četvrta godina medrese, a čini mi se kao da je jučer bilo ono jutro 2009. god., puno strepnje i nesigurnosti, i iščekivanja o upisu u srednju školu.

Čeznulo je srce za Mostarom, tamo gdje su moji snovi godinama putovali; upis je u medresu, znala sam,  karta za bolji i ispunjeniji život.

Htjela sam samo da krenem za pozivom srca svoga, ka zadovoljstvu Allaha Svemilosnoga, i znala sam da ako se insan za nešto odluči s nijjetom čistim, dragi će mu Bog i olakšati.

Kiša neumoljivo pada, magla se vuče po izlizanim kaldrmama, hladnoća se uvlači u kosti; nije baš bio dan iz snova, nisam tako zamišljala svoj prvi dan u medresi.

Htjela sam da me doprati sjaj sunčevih zraka, da mi se pod noge prostre crveni tepih ružinih latica, da mi vjetar dune u leđa i da lepršava ustrčim uz stepenice, da mi se vrata otvore i najave moj dolazak, jer sam od tada i ja postala učenicom ponosne škole Karađoz-begove!

A dočeka me nešto puno ljepše – blagi pogledi milih nastavnika, riječi  njihove pune ohrabrenja, priviše me ruke prijateljica dragih, i utočište pružiše medresanski dani.

Pitate se zašto sam odabrala baš medresu? Jer sam davno odlučila sam da neću dopustiti da mi život prođe, a da ne učinim nešto po čemu će me pamtiti.

Hoću da uz Božiju pomoć sagradim česmu iz koje će danonoćno teći znanje, želim da u srcima izgubljenih mladića i djevojaka izgradim džamije u kojima će cijeli život zikriti, da na izlizane kaldrme uklešem pjesme i priče koje će budući naraštaji čitati.

I ne želim da mi mladost i najbolje godine prođu bez ijedne česme izgrađene, ijedne džamije podignute, ijedne priče napisane…

Mi, svršenici medrese, se trebamo ponositi s tim što jesmo i što ćemo biti;

Mi smo odabrani da liječimo duše i srca ljudi; mi koji svakim dobrim postupkom ostvarujemo uspjeh na oba svijeta; mi koji uz Božiju pomoć možemo povući ljude sa ruba propasti i pokazati im da postoji bolji život za koji se vrijedi uprkos svemu boriti…

Mi smo privilegovani, mi smo pozvani, nama je povjerena ova sveta dužnost, nama je data mogućnost pa pobijedimo svoj nefs, a i drugima pomognemo u tome.

Mi smo straže koje trebaju bdjeti nad bedemima islama.

Mi i niko drugi, jer ako i mi iznevjerimo ovaj emanet kud će svijet, šta će sa njim biti?

Budućim naraštajima i učenicima medrese želim savjet i vasijjet dati:

Ne dopustite da vam uludo život proleti.

Iskoristite svaki tren da učinite neki hajr.

Svom prijatelju iz razreda nazovite selam, uputite osmijeh i ponudite mjesto pored vas, ne dopustite da šejtan među vama razdor posije.

Ne trčite van škole čim se zvono oglasi, osvrnite se oko sebe, možda pronađete nekog kome treba vaša pomoć i savjet.

Vrijeme koje provedete pomažući drugima nije izgubljeno, a vaše se znanje neće umanjiti, naprotiv samo će se uvećati.

Ako ste od onih kojima pomoć treba ne ustručavajte se potražiti je, na gubitku je samo onaj ko ne traži vjeru i znanje.

Kad neko prema tebi pruži ruku, pa i ako nemaš ništa za dati, nasmiješi se i reci lijepu riječ;  sa njom se ne može ništa kupiti, ali njen učinak je bolji i dugotrajniji od bilo kakvog novca.

Obilazite stare i nemoćne, bar svoje rodbinu, oni od vas ne trebaju ništa, znaju da ste vi učenici i potrebiti, ali im vaše prisustvo i pažnja koju im poklanjate vrijedi više od svog bogatstva svijeta.

Uključite se u vannastavne aktivnosti, radite sa omladinom, jer ko omladinu bolje razumije od vas samih? Imate znanje, imate pristup njima, imate vjeru u Allaha, dž.š., pa šta čekate?

Priđite im i pomozite da se spase iz vrtloga nemorala, nasilja i života bez viših vrijednosti koji svakim danom proždire omladinu.

Poštujte profesore i vaspitače svoje, neka vam oni budu poput mame i babe. Dovite za njih i ne zaboravite ih jednom kad napustite đačk klupe.

Nemojte se stiditi onog što jeste, ne bježite od toga da vrijedite i da možete biti korisni članovi našeg društva.

Budite odvažni i krenite uzvodno, pružite ruku drugima i vidjet ćete da će i oni vama uzvratiti s pažnjom i toplinom.

Budite muslimani uvijek, a ne samo u učionicama svoje medrese. Pustite privremenu slavu i popularnost.

„Faca“ si ako budeš ono za šta si se opredjelio/la onog dana kad si upisao/la medresu.

Na kraju, želim da vam kažem vam ono što srce moje odavno zna: volim te medreso Karađoz-begova i hvala Ti, dragi Bože, što sam dane mladosti svoje pod okriljem njenim provela!

Piše: Amina Mujela

akos.ba