Svi sjajni roditelji imaju nešto zajedničko, a to je da su opušteni kad je roditeljstvo u pitanju
Svi sjajni roditelji imaju nešto zajedničko, a to je da su opušteni kad je roditeljstvo u pitanju. Oni nisu opsjednuti time da budu savršeni roditelji. Svjesni su da imaju svoje vrline i mane, te ne očekuju ni od djece savršenstvo. Ne tjeraju djecu da prerano odrastu, ostavljaju im dovoljno vremena da budu djeca. Takvi roditelji očekuju da će djeca da budu bučna, neuredna, da skaču, prepiru se i bune, za razliku od roditelja kojima je „smak svijeta“ ako djeca naprave nered ili nije sve na svom mjestu, ako slučajno prospu sok na tepih ili nešto razbiju. Opušteni roditelji su svjesni da i oni griješe i umjesto da povise ton na dijete zbog prosutog soka ili razbijene čaše, oni pomažu svojoj djeci da očiste nježno ih savjetujući da naredni put budu oprezniji.
Na taj način uče još jednu važnu lekciju svoju djecu, a to je da se djeca u budućnosti neće plašiti priznati svojim roditeljima ako su nešto krivo napravili. Osjećat će se sigurno da im priznaju sve jer se neće plašiti da će neko da vrišti ispred njih ili čak da podigne ruku.
Njihova djeca kroz ovaj primjer također uče da ne postoji nered koji se ne može počistiti, da ne postoji problem koji se ne može riješiti.
Ako skupa sa vašim djetetom ribate tepih nakon što je prosulo sok na njega, ono uči da kad naiđe na neki problem, vi ćete biti tu da mu pomognete da ga riješi. Starija djeca naravno mogu i sama da ga očiste, pustite ih u tome, jer na taj način im ukazujete svoje povjerenje i dajete im do znanja da ne sumnjate u njihove sposobnosti.
Djeca griješe, kao i odrasli, jer svi smo ljudska bića i greške su dozvoljene. Potrebno je suočiti se sa vlastitom greškom, priznati je i pokušati je ispraviti.
Sigurno je da nije baš tako jednostavno zažmiriti i ostati smiren kad je tepih možda nepovratno uništen nekom flekom. Ali, zapamtite, mnogo gore od razbijene čaše je kad vaše dijete izgubi povjerenje u vas. Mnogo gore je kad postavite pred dijete da bude savršeno u svemu, a ono ne može to da postigne. Jednom izgubljeno povjerenje kasnije se teško vraća. Vaša djeca će da odrastu u vječito nezadovoljne ljude, jer „uvijek može bolje“.
Da, to je istina, ali potrebno je djecu naučiti i „sad je najbolje“. Potrebno je djecu naučiti da uvijek mogu vjerovati svojim roditeljima, potrebno je s njima razviti odnos ispunjen povjerenjem.
Stoga opustite se, niko nije savršen. Pa šta ako je čaša razbijena? Šta ako odjeća i igračke nisu na svom mjestu? Sve to se može ispraviti. Ali, kako ćemo obrisati suze sa dječijeg srca?
Za Akos.ba piše: Šejla Musić
