Svakodnevnica u stihu: Četiri pjesme

Običan radnik

Njegov je znoj kod Boga priznat,
radnik je to čestit i pošten.
Četvero gladnih usta je kući,
svaki dan ide on drva vući.

Dok drugi spavaju, on ide na pos’o,
ruke u džepove i pjevuši pjesmu.
Tek što je sabah u džamiji klanj’o,
za njega dan uvijek počinje rano.

Stradanja ratna prebolio nije,
ponekad žigne ga lijevo rame.
Podsjeti ga na Žuć i snajper,
na stradalog brata i rahmetli mater.

Sa prvim akšamom  vraća se kući,
na pragu stoje dječica mala.
Babo umoran i nasmijan,
u zagrljaju njihovom ispraća dan.

Par poderanih patika

Dok ostala djeca,
novu obuću nose,
dječak iz mahale poderan hoda.

Tako  već skoro dva mjeseca,
jer njegovom ocu,
uvijek kasni plata.

Uprkos tome na njegovom licu,
osmijeh kao ogrlica sija,
ne tuguje.

Otac će sutra otići na pijacu,
kupiti jedincu jeftine patike,
neke od dvadeset maraka.

U novim patikama dječak,
veselo trčkara ulicom,
šutajući fudbalsku loptu.

U ambulanti

Radni je dan i Mehmed čeka,
u redu na kartoteci.
Unuk ga drži za ruku,
sinoć je imao problema sa srcem.

Nestrpljivi narod počinje da psuje,
medicinska sestra je nemoćna.
“Sistem i vlast su krivi za sve,
hoćemo bolja vremena!”

Unuku ništa jasno nije,
gleda u dedu sa čuđenjem.
Hoće li kada odraste,
prolaziti isto?

Tramvaj

Zamišljeni pogledi gube se u daljini,
neprijatan miris ispunjava prostor.
Trideset i neka mu je godina,
žuti tramvaj penziju čeka.

Pamti on doba Titove vlasti,
pamti i rat i stradanja mnoga.
Pred četničkim je mecima bio,
zaštitnik građana Sarajeva.

I dok broji posljednje korake,
prisjeća se najljepših dana.
Skreće lijevo za garažu,
završava misiju svoju.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza