Svaka naša propuštena sedžda je naša oholost

Sedžda je centralni dio namaza. Piše: hfz. Merim Đulović

Tada smo u najponiznijem položaju i najbliži smo tada svome Gospodaru. Pitaanje je jesmo li toga svjesni? Odgaja li nas naša sedžda, ili je i kod većine klanjača ona samo forma koja ne prelazi nimalo preko toga? Ona je ta koja od početka razdvaja, ona je uspostavila razliku između upute i zablude kada ih je predstavila u liku Adema, a.s. i prokletog Iblisa.

Jednom su se džennetskim prostranstvima prolomile riječi: „ Ja ću na zemlji namjesnika stvoriti“, a to su bile riječi Uzvišenog Allaha, a njima je dotadašnjim stanovnicima Dženneta najavio stvaranje čovjeka. A u džennetu do tada ibadet dragom Bogu su činili meleki, džinni, ali sa njima i Iblis koji je na najbolji način činio ibadet dragom Gospodaru. Ove riječi najavile su novo stvorenje, a to je značilo i jedno stvorenje koje će biti po mnogo čemu drugačiji od svih ostalih. Onaj koji je Stvoritelj, podari Ademu lik i sakupi džennetlije. I udahnu dušu u njega i pouči ga imenima stvari. Stvoren je insan.

Uzvišeni tada naredi stvorenjima da učine sedždu Ademu a.s.. Poslušni to uradiše, ali Iblis se uzoholi i odbi da učini sedždu Ademu, odnosno odbi da se pokori zapovjedi onoga čija se zapovijed ne odbija.

„”Meleki su, svi do posljednjeg, zajedno sedždu učinili” “osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.”

I sedžda bi ta koja postavi crtu, koja razdvoji iskrene i oni koji to nisu, one koji su pravi Allahovi robovi i one koji to nisu. Nakon tog događaja Iblis prokleti zamoli Allaha da mu dopusti da zavodi čovjeka i zavede ga, Adem i Havva počiniše grijeh. I time pokazaše da su stvorenja koja mogu biti Allahovi iskreni robovi kao što to meleki čine, ali i da mogu biti kao Iblis koji odbija da se povinuje naredbi Gospodara. Adem čini tevbu, a Iblis je činio dovu da zavodi.

Granica koja je povučena sedždom između ova dva svijeta postajala je sve jača i sve deblja. I naš Hazreti Pejgamber sa Miradža donese sedždu, onu što razdvaja i što pravi crtu među skupinama. Svaka naša sedžda je odazivanje na naredbu Uzvišenog Rabba kao što su se odazvali plemeniti meleki.

Ali svaka naša propuštena sedžda je naša oholost kakva je bila oholost Iblisa. Kad god propustimo sedždu, to jest namaz, mi se ponašamo kao Iblis koji ju je odbio kada mu je bila naređena, mi je odbijamo kao što ju je on odbio, mi se oholimo kao što se Iblis uzoholio. Poznate su nam posljedice zbog odbijene sedžde koje su zadesile Iblisa prokletog. Da li smo se ikada zapitali kako li ćemo mi proći zbog našeg odbijanja?

Čuvajmo namaz, a ako nam promakne, da li smo ravnodušni i da li se sjetimo da je to linija koja razdvaja? I danas ona razdvaja, razdvaja među ljudima one koji je čine i one koji je odbijaju, praveći razliku između iskrenih robova i oni koji to nisu.

Svjedoci smo da veliki broj oni koji odbijaju sedždu za to navode bezbroj razloga koji nisu nimalo vredniji od onoga što je Iblis naveo kao razlog:

“O Iblisu! – rekao je On – šta te navelo da ne učiniš sedždu onome koga sam Ja Svojim dvjema rukama stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?” “Bolji sam od njega – rekao je on – mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.”

A zapravo radi se o oholosti koja je bila I kod šejtana.

“Ja sam od vatre, a on je od zemlje!” Ova neposlušnost, čiji je neposredan uzrok oholost, pred­stavlja početak njegovih drugih pogrešaka, jer i u sa­hih hadisu je potvrđeno: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude oholosti makar i koliko zrno gorušice!”

Sedžda je najveći stepen naše poniznosti i pokornosti, kada spustimo svoje lice, svoj najveličanstveniji dio na najniži nivo stvari.

Lice koje spuštamo na sedždu je najuzvišeniji spoljni dio čovjeka. Na licu se raspoznaje bol, radost, tugu, obijest, poltronstvo, zavist. Lice je taj otok postojanja kroz kojeg se iskradaju unutarnja stanja srca. Zato je sedžda licem uvjetovana sedždom srca. Životinje licem na tle ne padaju, jer one ne zavide, ne mrze, nisu podle, itd.

Muhamed a.s. je o padanju ničice, sedždi, izrekao mnoge hadise.
«Ničim se čovjek ne može približiti više Bogu nego kroz skrivenu sedždu.»
«Nijedan musliman neće Bogu učiniti sedždu, a da ga On neće podići za stepen i osloboditi grijeha.»
Neki čovjek reče Poslaniku: «Moli Allaha da me učini od onih koji će zadobiti tvoj zagovor/šefa‘at,» a na to mu Poslanik odgovori: «Pomozi me obiljem svojih sedždi»!

Naše sedžde su naše duhovne oaze, one nas trebaju odgajati. Zbog veličine I značaja naših sedždi uvijek nakon namaza trebamo biti bolji nego li prije namaza, to jest iz džamija moramo izaći bolji nego što smo ušli u njih. Ako nije tako, onda naših sedždi nismo u potpunosti svjesni, niti sve njene plodove zadobijamo.

Čuvajmo ono što nas čini onim akoji su poslušni Gospdaru I što nas udaljava od šejtana a to je sedžda. Čuvajmo svoju sedždu I svoj namaz.

preporod.com