Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Poučne priče > Poučna priča o sedždi: Dan kada sam postao slobodan

Poučna priča o sedždi: Dan kada sam postao slobodan

Dugo sam razmišljao o najsretnijem trenutku u svome životu. Pred očima su mi se smjenjivale različite slike i događaji.
Da li je najsretniji trenutak bio tada kada je prvi put objavljen moj tekst u lokalnom listu, ili kada sam završio medicinski fakultet? Slike su se i dalje smjenjivale, pa mi na pamet pade događaj kada sam dobio državnu nagradu za doprinos književnosti. Možda je to taj trenutak? Ta silna svjetska putovanja, u afričke prašume, Njemačku, Italiju, Austriju, Švicarsku, Englesku, Francusku ili Ameriku? Sjetih se trenutka kada sam zaradio prvih hiljadu džunejha, zatim postavljanja kamena temeljca za izgradnju velikog islamskog centra. Razmišljao sam o još mnogo drugih, lijepih trenutaka, ali sam duboko u sebi govorio: „Ne, ništa od navedenog ne može biti ono što tražim!“

Najsretniji trenutak u mom životu desio se one noći, prije dvadeset godina, kada se radost pomiješala sa suzama, zahvalnošću, srećom. One noći kada sam učinio sedždu Allahu i osjetio da svaki dio moga tijela čini to isto. Moje kosti su činile sedždu, moje srce, moj razum, savjest, duša… Sve brige su tada ućutale, a sve potrebe nestale. Sve pojave oko mene dobiše duboko značenje i smisao. Svako Božije davanje nađoh pravednim i mudrim, iskušenje ljubavlju i milošću od Njega.

Taj trenutak me zatekao na sedždi, osjetih da sam se vratio svojoj istinskoj domovini, pronađoh svoj identitet i spoznah kome pripadam. Napokon spoznah ko sam to ja. Ne, to nisam ja. U tom trenutku je bio samo On, niko drugi sem Njega.

Nestade arogancije, tvrdoglavosti, oholosti, mržnje… Kao da sam toga trenutka izronio iz mračnih okeanskih dubina na svjetlo, udahnuo čisti zrak, nakon gorkih i slanih morskih voda. Osjetih u tom zraku slobodu i polet. I to kakvu slobodu i kakav polet!? Kao da sam bio u dubokim i tamnim zatvorskim ćelijama, pa me pustiše pod čisto plavo nebo.
Da, bijaše to prava, apsolutna sloboda. Tada sam osjetio šta znači potpuno robovanje Allahu. Sa mojih ruku spadoše okovi dunjalučki satkani od imetka, slave ugleda, moći, užitaka, snage, strasti… Niko i ništa mi više nije bilo potrebno. Osjetih da sam u carstvu Onoga koji posjeduje apsolutno sve. Bio sam kao ptić koji se vratio majci u gnijezdo, pod njena topla krila.

Bijaše to trenutak, ali kao da je trajao vječnost. Ostade trajan u mojim osjećajima, i trajat će onoliko koliko mi je ostalo od života na ovom svijetu. Međutim, nikada se više nije ponovio u takvoj snazi. Koliko sam samo nakon toga činio sedže, ali nisam više osjetio takvu čistoću i blizinu. Ti trenuci ne dolaze samo trudom roba, već Allahovim davanjem.
Osjetih tada šta znači istinska sreća, sa kojom se ne može nikakva materijalna korist uporediti. Osjetih Džennet na ovom svijetu.

Rekao je Allah svome Poslaniku s.a.w.s.: „čini sedždu i približavaj se svome Gospodaru!“ (Al Aleq; 19.)
A čovjek neće osjetiti sedždu osim ako izuje svoju obuću, odbaci dunjaluk i svoj nefs daleko iza sebe, zatim iskreno i skrušeno preda svoje srce, svoje osjećaje Jednom i Jedinom. Tada će se desiti istinsko približavanje, tada će se desiti sedžda u pravom njenom značenju.
Često se zapitam gdje sam pogriješio pa svoju sedždu ne osjećam onako kako trebam. Možda svoju obuću nisam izuo onako kako treba, možda me ruke dunjaluka vraćaju u svoj vrtlog i stavljaju na oči povez, pa ne vidim? Možda moja duša popušta pod velikim pritiscima?

Ali ja se nadam i molim Allaha da moju nadu pojača djelima. Hvaljen neka je On! Njegova milost obuhvata sve.

Piše: dr. Mustafa Mahmoud

Izvor: Facebook stranica Dr. Mostafa Mahmoud
Za Akos.ba preveo i uredio: Adnan Ljevo

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top