Moja putovanjaZanimljivosti

Poslovna strana Japana, sve počinje u aprilu, rade 40 godina u jednoj firmi….

Japanci se strašno teško sele, jedino ako ih firma ne preseli. Legendarni odlazak na posao 3 sata vozom je upravo zato – jako se teško preseliti. Ljudima sa školskom djecom je i nemoguće, uništili bi djecu ako bi ih premjestili u drugu školu u drugom mjestu, to je opći stav u Japanu.

1. U Japanu sve počinje u aprilu. Pretpostavlja se da je to vezano za cvijetanje sakure – japanske trešnje čarobnog cvijeta i opojnog mirisa ali nejestivog crvenog ploda kiselkasno-gorkog ukusa. Sakura cvijeta početkom aprila i taj spektakl traje 5 dana, na šta su Japanci izuzetno ponosni (o čemu svjedoče čitavi romani i druge forme književnih dijela u kojima je opisana i opjevana), a i sami turisti usklađuju svoja putovanja sa ovim terminom.

2. Početkom finansijske godine se smatra 1. april. Tog dana se zvanično regrutuju od 830.000-900.000 pripravnika u svim kompanijama. Nezvanično, pripravnici su već odabrani u toku školovanja (srednjeg i visokog) na trećoj i četvrtoj godini. Pripravnici su svi isto odjeveni, poslovno, u tzv. “pripravničkim kostimima” koji se specijalno kupuju za tu namjenu, pripravnički staž, nevezano o kojoj se kompaniji radi.

3. Oni koji završe najbolje univerzitete, dobiju posao u najboljim kompanijama: Toyota, Canon, Fujitsu, Hitachi…Drugi nivo ide u isto tako svjetski poznate firme. Treći u manje poznate . Najniži nivo ide u strane firme kao IBM. Za njih svi izbjegavaju da rade. Koliko god da su japanizovane, opet zaudaraju na zapadnjačku lijenost i fušeraj. Posao se dobija u firmi i firma ih pošalje tamo gdje su potrebni, neko iz Tokija može da bude poslat u Osaku. Nema jurenja karijere. Prva firma je i posljednja, 40 godina. Možda 1-2% promijeni firmu u životu. Niko ne cilja na Tokyo, naprotiv, samo ne Tokyo. Nema goreg mjesta za život, pogotovo sa porodicom. Shizuoka, Kobe, Fukuoka, Nagasaki, Hiroshima, Sapporo, Nagoya, na to se cilja ako mora preseljenje.

4. Prvi stan dobiju od firme, to su ti mali legendarni stanovi, u prosjeku oko 30 m2. U njemu mogu da stanuju dok ne napune 30 godina ili dok se ne ožene. Ako firma nema svoje stanove (stan ide uz svako radno mjesto, čak i za radnike na traci po fabrikama) onda dobiju nadoknadu u toj visini (30.000 yen za samce) da sami iznajme sa dodatkom svojih para.

Japanci se strašno teško sele, jedino ako ih firma ne preseli. Legendarni odlazak na posao 3 sata vozom je upravo zato – jako se teško preseliti. Ljudima sa školskom djecom je i nemoguće, uništili bi djecu ako bi ih premjestili u drugu školu u drugom mjestu, to je opći stav u Japanu.

5. Radni vijek je 40 godina radnog staža i gotovo ga svi okončaju u kompaniji u kojoj su ga i započeli uz eventualna napredovanja u pozicijama ukoliko se to zasluži.

6. Prilikom odlaska u penziju, zaposlenima u Japanu se isplaćuje otpremnina. Otpremina se obračunava kao posljednje isplaćena bruto zarada x 40 godina radnog staža, tako da taj iznos može da dostigne i milion dolara ukoliko je zaposleni bio na rukovodećoj poziciji. Tako da one Japance što vidite da putuju po svijetu i slikaju antičke hramove po Atini, su upravo ti Japanci sa tim otpremninama. Šalu na stranu, većina Japanaca novac od otpremnina upravo troši na putovanja i turizam, to im je kao kruna dotadašnjeg vrijednog rada.

7. Prosječan Japanac u penziju ide sa 60 godina života, a isplata penzije počinje sa 65. U međuvremenu, u ovih 5 godina, on živi od otpremine (koja je u stotinama hiljada EUR) ili dodatnog poslica kao što je saobraćajni navigator ispred supermarketa za koji je plaćen 10 eura na sat (ukoliko mu je otpremnina nedovoljna jer je imao nisku platu tokom radnog vijeka, ili  ne želi da je troši za život, ili mu je jednostavno dosadno).”

akos.ba

Povezani članci