Sunnet između forme i suštine ili između vanjštine i namjere
Uzmi za primjer neumoljivost onih koji apsolutno odbacuju mogućnost dijeljenja zakatu-l-fitrau novcu, kako to dopuštaju imam Ebu Hanife i njegovi učenici, a kako su mislili i ‘Umer ibn ‘Abdil’aziz i neki drugi učenjaci prvih generacija.
Dokaz ovih neumoljivih (doslovnjaka) jeste to što je Poslanik, s.a.v.s., odredio da se zekatu-l-fitrdaje u određenim prehrambenim artiklima: datulama, suhom groždu, pšenici i ječmu. Na nama je da se držimo odredaba Poslanika, s.a.v.s., i da svoje mišljenje ne suprotstavljamo sunnetu. Da su ova braća razmislila kako valja, ustanovili bi da oni takvim svojim stavom u suštini proturiječe Poslaniku, s.a.v.s., makar se formalno držali njegovih odredbi. Hoću reći da pridaju pažnju formi sunneta a da zapostavljaju njegov duh.
Poslanik, s.a.v.s., je vodio računa o okolnostima mjesta i vremena, i naredio da se zekatu-l-fitrdaje u hrani koju su ljudi konzumirali, jer je to bilo lakše za onoga koji daje i korisnije onome kome se daje.
Novci su u Arapa bili rijetki i do njih se teško dolazilo posebno među beduinima. Na drugoj strani, hrane su imali u izobilju, a i siromašni su je više trebali od novca, te je zato odredio da izdvajaju iz onoga što imaju. Čak je dopustio da, oni koji to mogu, zekatu-l-fitrdaju u obranom osušenom mlijeku, kao što je bio slučaj sa beduinima koji su imali deve, goveda ili ovce.
Ako su se okolnosti izmijenile, novci postali lahko dostupni, a hrana rijetka, ili ako je siromah ne treba na bajram već treba druge potrebštine za sebe ili porodicu, onda je davaocu lakše, a siromahu korisnije da se zekatu-l-fitrdaje u novcu. Postupiti ovako znači slijediti duh Vjerovjesničkoga uputstva i njegovu namjeru.
Samo u gradu kakav je Kairo mi danas imamo deset miliona muslimana. Ako bi ih zadužili da kao zekatu-l-fitrdaju deset miliona sa’a pšenice, ječma, datula ili suhog grožda, gdje će ih naći? Kakve poteškoće i nevolje bi našli tragajući za ovim artiklima po selima ne bi li sakupili cijelu ili dio tražene količine. A Allah u našoj vjeri nije propisao ništa što je teško i želi da nam olakša a ne da nam oteža. Pretpostavi da su ih i našli s lahkoćom, šta siromah može uraditi s njima kad obično siromasi danas ne spremaju hljeb i ne peku sami, već ga kupuju gotova u pekari. Mi mu samo stvaramo probleme kad mu dajemo pšenicu u zrnu koju on kasnije mora prodavati. A ko će je kupiti kad niko više ne treba pšenicu u zrnu?
Pričali su mi neka braća da u zemljama gdje ulema zabranjuje da se zekatu-l-fitrdaje u novcu kako oni koji su dužni dati zekatu-l-fitr kupuju sa’ datula ili riže za deset rijala i onda ga daju siromahu koji ga odmah proda istom trgovcu za rijal ili dva manje. I tako se jedan te isti sa’ prodaje ko zna koliko puta, a u stvarnosti siromah je uzeo novac a ne hranu, s tim da je dobio manje nego da mu je direktno dat. On je taj koji gubi razliku između cijene koju je platio onaj ko mu je dao zekatu- l-fitri cijene za koju je prodao datu mu hranu.
Pitamo se: Je li Šeriat došao da štiti interese siromaha ili da im štetu nanosi? Je li Šeriat formalan do ove mjere? I je li stvaranje poteškoća ljudima po ovakvim pitanjima slijeđenje Sunneta ili suprotstavljanje duhu Sunneta čiji je vječiti moto: “Olakšavajte, a ne otežavajte”!?
Zatim, oni koji ne odobravaju davanje zekatu-l-fitrau novcu dozvoljavaju njegovo davanje u drugim živežnim namirnicama koje sunnet ne spominje, ako su te namirnice prevladavajući prehrambeni artikl u jednom kraju.
Ovo je također jedno slobodnije tumačenje hadisa ili analogija na tekst u čemu oni slijede svoje imame i stoga u tome ne nalaze ničega lošeg. Po našem mišljenju, ova analogija je ispravna i ovo tumačenje je prihvatljivo.
Međutim, čemu onda odlučno odbijanje da se zekatu-l-fitr daje u novcu kad je njegova svrha da zadovolji potrebe siromašnih kako na blagdan ne bi prosili i molili i kad novac bolje ispunjava ovu ulogu od prehrambenih artikala?
Razlikovanje promjenljivog sredstva od trajnog cilja u hadisu
Jedan od uzroka nepravilnog i konfuznog poimanja Sunneta jeste i to što neki brkaju intencije i trajne ciljeve kojima Sunnet teži i privremene metode koje u određenim okolnostima vode ostvarenju željenog cilja. Tako ćemo vidjeti da se neki u potpunosti koncentriraju na sredstva i metode kao da su one svrha, iako onaj ko prodre u tajne Sunneta jasno otkriva da je cilj bitan i da je on stalan i nepromjenjiv, a da se sredstva mijenjaju sa promjenom sredine, vremena, običaja i drugih relevantnih faktora.
Iz prethodnog razloga nalazimo da mnogi koji izučavaju Sunnet i proučavaju Poslaničku medicinu usmjeravaju svoja istraživanja i trud na upoznavanje lijekova, hrane, trava i sjemenja koje je Poslanik, s.a.v.s., preporučio za upotrebu pri liječenju određenih bolesti i tjelesnih tegoba. Zato često citiraju poznate hadise iz ove oblasti kao što su:
- ‘Najbolja metoda kojom se liječite jeste puštanje krvi.’[1]
- Zatim: ‘Najbolje čime se možete liječiti jesu puštanje krvi i kaz (costus speciosus).’[2]
- Ili: ‘Preponučujem vam alaj(evo drvo) jer je u njemu sedam lijekova…’[3]
- Ili: ‘Koristite ćurekat (el-habbetu-s-sevdar), mačkove brkove (divlji crni kim/nigella sativa), kukolj (agrostema githago) jer je u njemu lijek od svake bolesti osim smrti.’[4]
- Ili: ‘A u divljem ćurekatu (el-habbetu-s-sevda’)je lijek od svake bolesti osim od smrti.’[5]
- Konačno: ‘Stavljajte na oči surmu (el-ithmid)jer ona izoštrava vid i pospješuje rast trepavica.’[6]
Moje je mišljenje da ovi i njima slični recepti nisu suština Poslanikove medicine, već je njen cilj očuvanje ljudskoga zdravlja i života, tjelesne vitalnosti i snage, i davanje tijelu prava na odmor kad se umori, na hranu kad ogladni i na liječenje kad oboli; i da liječenje ne negira vjerovanje u Božije određenje, niti je suprotno oslanjanju na Allaha, te da za svaku bolest ima lijeka. Zatim, njen cilj je priznavanje Allahova zakona o zarazi, zakonitosti karantina, briga za osobnu higijenu kao i za čistoću kuće i puta; potom zabrana zagađivanja voda i tla, briga za preventivnu medicinu, zabrana konzumiranja svega što šteti čovjeku bilo to opojno piće ili bilo koja štetna hrana i zagađena tečnost. Cilj Sunneta je i zabrana iscrpljivanja tijela makar se radilo o ibadetu, i legaliziranje olakšica u cilju očuvanja tijela i psihičkog uz fizičko zdravlje, te ostala uputstva i mjere Poslaničke medicine koje su primjenjive na svakom mjestu i u svakom vremenu.
Sredstva se mogu s vremena na vrijeme ili od sredine do sredine mijenjati i razlikovati. U stvari ona i jesu promjenjiva, i stoga kad hadis spominje neka sredstva, on nam samo daje instrukcije za dotičnu situaciju, i nema cilj da nas ograniči na njih ili da nam onemogući druga.
Štaviše kad i sam Kur’an izričito spominje neko sredstvo koje odgovara određenom mjestu i vremenu, to ne znači da smo dužni tu se zaustaviti i ne razmišljati o upotrebi savremenih sredstava u novim uslovima. Ne kaže li se u Časnom Kur’anu: ‘I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje i druge osim njih.'(El-Enfal, 60) Pa i pored toga niko ne kaže da se neprijatelju treba suprotstaviti samo konjima koje je Kur’an spomenuo. Naprotiv, svako ko ima razbora i razumije jezik i intencije Šeriata zna da su ‘konji’ našega doba tenkovi, borbena kola i druga savremena oruđa.
Hadisi koji govore o vrijednosti i velikoj nagradi za uzgajanje i posjedovanje konja, kao što je hadis: ‘Za konjske je grive vezano dobro do Kijametskog dana, ratni plijen i nagrada kod Boga’ se imaju primijeniti na svako novo borbeno sredstvo koje zamjenjuje konja u ratu ili je mnogo puta efikasnije. Slično je i sa hadisima o vrijednosti streljaštva. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko ispali strijelu na Allahovom putu, imaće toliku i toliku nagradu… ‘ Ovo važi za gađanje strijelom, puškom, topom, raketom ili bilo kojim drugim sredstvom koje će budućnost otkriti.
Vjerujem da i izbor misvaka, kao sredstva za održavanje higijene zuba treba gledati kroz istu prizmu. Cilj je čistoća usta kako bi Gospodar bio zadovoljan, kako se kaže u hadisu: ‘Misvak čisti usta i zadovoljava Gospodara’. Međutim, da li je misvak sam po sebi svrha ili je on bio prikladno sredstvo do koga se moglo lahko doći na Arabijskom poluotoku, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., preporučio jer je vršio ulogu, a njegovo nabavljanje nije predstavljalo poteškoću? Nema zapreke da se ovo sredstvo zamijeni drugim sredstvom u onim društvima gdje nije lahko doći do odgovarajućeg drveta, sredstvima koje je moguće proizvesti u ogromnim količinama koje će zadovoljiti milione, kao što je četkica.
Neki pravnici su takvo što još davno dopustili. Tako autor Hidajetu-r-ragiba, djela u hanbelijskom mezhebu, veli: ‘Misvak se može napraviti od eraka, palmine grane, masline ili čega drugog što ne ranjava, ne škodi i ne raspada se. Pokuđeno je koristiti drvo koje ranjava, škodi ili se raspada. A primjer misvaka koji škodi jeste onaj od šipka, bosiljka, metljike i sličnog. Ne postupa po Sunnetu onaj ko usta ispire nečim drugim osim drvetom.’ Međutim, priređivač knjige, šejh ‘Abdullah el-Bessam, od En-Nevevija prenosi da je rekao: ‘Bilo što da se upotrijebi prilikom čišćenja usta, a što odstranjuje neugodan miris (so, krpa, prst i sl.), čišćenje će biti potpuno. Ovo je mišljenje Ebu Hanife koji se poziva na opštu poruku tekstova.’
A u Mugnijuse kaže: ‘Sunnet je ostvaren u onoj mjeri u kojoj je ostvareno čišćenje, i neće se ostaviti dio Sunneta ako ga je nemoguće u potpunosti ostvariti.’ Još veli da je ovo ispravno mišljenje.
Na osnovu ovoga vidimo da četkica i zubna pasta mogu zamijeniti misvak u naše doba, posebno u kući poslije jela i prije spavanja.
Ovdje treba spomenuti i neke hadise o adabima sofre kao što je oblizivanje zdjele, prsta i slično. Imam En-Nevevi u Rijadu-s-salihinu spominje grupu njih. Tako El-Bukhari i Muslim prenose od Ibn ‘Abbasa, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Kada neko od vas završi jelo, neka ne briše prste dok ih ne obliže.’
Muslim od Ka’b ibn Malika prenosi da je rekao: ‘Vidio sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako iede sa tri prsta koie bi oblizao kad bi završio.
A od Džabira, r.a., se bilježi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da se prsti i zdjela oližu, a onda rekao: ‘Vi zaista ne znate u kome dijelu vaše hrane je blagoslov.’
A od Enesa, r.a., bilježi da je rekao: ‘Božiji Poslanik bi, kad bi jeo, oblizao tri prsta (s kojima je jeo) i rekao: ‘Kada nekom od vas ispadne zalogaj neka ga uzme, nek odstrani sa njeg prašinu i neka ga pojede i neka ga ne ostavi šejtanu’, i naredio nam je da oližemo posudu i rekao: ‘Vi doista ne znate u kom dijelu vaše hrane je berićet.’
Onaj ko ove hadise uzme doslovno može razumjeti da je Poslanikov Sunnet jesti sa tri prsta, olizati ih, te olizati posudu iz koje se jelo. Stoga će možda s negodovanjem i prijekorom gledati na onoga ko jede kašikom, jer takav po njegovu mišljenju postupa suprotno Poslanikovoj naredbi i oponaša nevjernike.
Istina je, međutim, da je duh Poslanikove tradicije koji se može prepoznati u ovim hadisima njegova, a.s., skromnost, zahvalnost Uzvišenom Allahu na blagodati hrane, nastojanje da se ništa od nje ne baci neiskorišteno kao što se dešava sa ostacima hrane u sudu ili zalogajima koji ispanu nekom za jelom pa se oholi da ih podigne i pojede pokazujući time svoje bogatstvo i imućnost, i u namjeri da ne čini kao što rade siromašni i polugladni koji nastoje iskoristiti svaki zalogaj makar to bio zalogaj hljeba.
Plemeniti Poslanik smatra da svaki zalogaj koji se baci odlazi šejtanu. Ovo je moralna, duhovna i ekonomska lekcija u isti čas. Kad bi se muslimani držali ove poruke, ne bismo svaki dan, ili bolje rečeno poslije svakog obroka, gledali ostatke hrane u vrećama i kantama za smeće. Kad bi se procijenila vrijednost odbačene hrane na nivou Ummeta, uspostavilo bi se da se radi o milionima. Što reći za mjesec ili godinu?
Ovo je svrha ovih hadisa i njihov duh. Možda će čovjek sjesti na zemlju, jesti prstima i oblizati ih slijedeći Sunnet, a da u sebi nema truna skromnosti, zahvalnosti i ekonomske etike u upotrebi blagodati hrane, a što su tri cilja kojima teže propisi o jelu i piću.
Od čuda koje sam čuo jeste i priča jednog učenjaka koji kaže da je bio u posjeti nekoj muslimanskoj zemlji u Aziji i u njihovim toaletima našao gomile malih kamenčića. Upitao ih je za tajnu pa su mu rekli: ‘Njima se čistimo slijedeći i oživljavajući Poslanikovu praksu!’ Trebalo je da svoje džamije popode šljunkom slijedeći Sunnet i da na njima ne prave vrata koja se zatvaraju, pa da u njih jutrom i večeri ulazi paščinje, slijedeći Sunnet, i da ih pokriju palminim granjem, i osvijetle uljenim lampama, slijedeći praksu Božijeg Poslanika! Ali, njihove džamije su dekorisane, zastrte tepisima i osvijetljene električnim lusterima!
1. Hadis bilježe Ahmed i Et-Taberani od Semire, a El-Elbani ga je uvrstio u Sahihu-l- Džam ‘i-s-sagir.
2. Bilježe ga Ahmed i En-Nesa’i od Enesa, a El-Elbani ga je uvrstio u Sahihu-l- Džami’.
3. U Sahihu-l-Džami’use veli da ga El-Bukhari prenosi od Ummu Qajs.
4. Bilježi ga Ihn Madže od Ihn ‘Umera, Ihn Hibban od Ebu Hurejre i Ahmed od Aiše. Vidi: Sahihu-l-Džam ‘i-s-sagir.
[5] Muttefequn ‘alejh, El-Lu’lu’u ve-l-merdžan,hadis br. 1430.
[6] Bilježi ga Et-Tirmidhi od Ibn ‘Abbasa i veli za hadis da je hasen-garib.(Hadis br. 1757).
Odlomak iz knjige “Razumjevanje sunneta” dr. Jusuf Karadavi, str. 183, mehki uvez, izdavač, Bemust 2001. Sarajevo, prijevod Ahmed Alibašić
Akos.ba
