Sumrak međunarodnog prava
NEVER AGAIN! je temelj na kojem se gradila nova evropska kontrukcija nakon strahota II svjetskog rata i zavjet da je čovječanstvo naučilo lekcije od posljedica sopstvenog barbarizma. Naravno, svjedočili smo da je NIKADA VIŠE samo – do slijedeće epizode, iako je na samom Europskom kontinentu vladao višedecenijski relativni mir, isprepleten uglavnom ruskim upadima u državama gdje se sovjetski model upravljanja otimao kontroli Moskve.
Nakon završetka hladnog rata, raspada Sovjetskog savjeza i češkoslovačke kadifene rastave, svjedočili smo bestijalnosti ratova na tlu nekadašnje Jugoslavije, ali i relativnosti pravde nakon počinjenih ratnih zločina i genocida. Naime, iako je uspostavljeni Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju izrekao desetine presuda, ukljućujući i onu za genocid, danas svjedočimo povampirenju i mitologizaciji onih koji su osramotili ljudski rod i ponovnom postavljanju scene za prekrajanje ljudskih sudbina. Međunarodni sud o Ruandi je isto tako doneo nekakav tip odložene pravde, ali i u Africi ne svjedočimo da se horor međuetničkog klanja pamti sa dužnom obavjezom – da se nikada ne ponovi.
U danima kada Putin ravnja sa zemljom ukrajinske gradove i nedužno civilno stanovništvo, a Visoki komesarijat za ljudska prava Ujedinjenih nacija (OHCHR) već formira tim istražitelja koji će ispitivati navode počinjenih ratnih zločina, postavlja se fundamentalna dilema u vezi dometa eventualnih utvrđenih djela ratnih zločina. I to najmanje zbog načina na koji američki predsjednik Bajden naziva svog ruskog kolegu, niti samo zbog namjere OHCHR da istražuje očigledno počinjena zlodjela na terenu. U ovom smislu, kontekst u kojem se rijeđaju događaji – koji su uglavnom ostali bez odjeka u našem regionu – povezani sa odgovornošću Rusije su fascinantni.
Međunarodni mehanizmi stavljeni u funkciju
Najprije je gospodin Karim Kan, glavni tužioc Međunarodnog krivičnog suda, još 28. februara zatražio od Suda da formalno otvori istragu u Ukrajini, na osnovu preliminarno sprovedene analize, a taj zahtjev je podržalo 39 država članica Suda. 11. marta su se Japan i Sjeverna Makedonija priključile toj grupi, a Sud je odmah ispratio istraživački tim na terenu kako bi skupljao podatke o ratnim zločinima. Odmah je ustanovljen i portal (https://otppathway.icc-cpi.int) na kojem se mogu postaviti sva saznanja svjedoka, preživjelih i svih onih koji mogu pomoći u prikupljanju podataka.
Jedan dan prije toga, 10. marta, gospodin Kan je od Suda formalno zatražio nalog za hapšenje troje ljudi vezano za situaciju u Gruziji – general Mihail Majramovič Mindzajev, imenovan 2005. godine pa do najmanje 31. oktobra 2008. godine za ministra unutrašnjih poslova administracije Južne Osetije, potom Gamlet Gušmazov, komandujući Privremenog centra za pritvor u okvirima ministarstva za unutrašnje poslove Južne Osetije, kao i David Georgievič Sanakoev, predsedničkog pretstavnika za ljudska prava u Južnoj Osetiji. Gospodin Kan je precizirao kako su istrage pokazale da su u periodu poznatih događaja u Gruziji 2008. godine ovi ljudi počinili više krivičnih djela koja spadaju u jurisdikciju Suda, između ostalih i torturu i kidnapovanje. Interesantno je što je u svom zahtjevu godposin Kan naveo da su takva djela registrovana i u kurentnoj krizi u Ukrajini..!
Njemu se 3. marta priključila i specijalna savjetnica UN-a za prevenciju genocida, g-đa Alis Vairumu Nderitu, zbog jasnih sumnji da pokraj djela ratnih zločina, u Ukrajini treba istraživati moguće aspekte počinjenog djela genocida, pri čemu su potencirali važnost odgovornosti kao i važnost da zajednice u Ukrajini razumiju elemente koji definiraju djela genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva, kako bi mogli preduprijediti moguće rizike počinjavanja takvih djela i njihove prevencije, a naročito da ih ojačaju u etabliranju krivične odgovornosti u postupcima kada su takva djela počinjena.
Istog dana je Predsjedništvo Suda dodijelilo slučaj Drugom predistražnom savjetu, kojemu je glavni tužioc Kan predočio namjeru da formalno otvori istragu, obuhvatajući period od 21. novembra 2013. naovamo. Savjet će donijeti formalnu odluku o temeljima pokretanja istrage u Ukrajini, koja je već u toku. Važno je potencirati da iako Ukrajina nije članica Suda, ta je država u dva navrata, još od vremena prve ruske invazije, zatražila i priznala jurisdikciju ovog tijela na svojoj teritoriji.
Nakon strahotnog izvještaja g-đe Matilde Bogner, koja rukovodi UN monitoring misijom o ljudskim pravima u Ukrajini, bilo je jasno da će OHCHR brzo pristupiti formiranju istraživačkog tima koji putuje u Ukrajinu. Ovi istražitelji će takođe raditi na dokumetiranju ratnih zločina u već razrušenim ukrajinskim gradovima, kako i među milionima izbjeglih građana. U Međunarodnoj nezavisnoj istražiteljskoj komisiji o Ukrajini, uspostavljenoj odlukom predsednika Savjeta za ljudska prava UN-a na osnovu Rezolucije 49-1 od 4. marta ove godine je i Jasminka Džumhur, narodna pravobraniteljica BiH.
Svi ovi napori pokazuju odlučnost međunarodne zajednice da odgovornost za počinjene ratne zločine bude definisana i procesirana. Ali, ako observiramo najnoviji razvoj događaja, naročito tok pregovora i ponašanje Rusije još od samog početka invazije, postavlja se više otvorenih pitanja o efektivnosti svih ovih napora. Ako se tome doda i sjećanje na frustracije kada je srbijanski predsjednik Milošević, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, tretiran mirotvorcem umjesto da bude procesiran za svoja zlodjela i slične geostrateške potrebe velikih sila, može se zaključiti da će biti preoptimistična očekivanja da ćemo brzo vidjeti svjetlo pravde, pa čak i poslije onoga što smo upravo vidjeli u Buči.
Dvije strateške linije
Naime, ako razložimo vjerovatni razvoj događaja u bliskoj budućnosti, možemo observirati dvije strateške linije. Prva je mogući tok pregovora, koji ne mogu završiti onako kako to predsjednik Zelenski zamišlja i priželjkuje, koliko god njegovi zahtjevi bili legitimni. Putin mora prikazati pobjedu, kakva god da je ona, da bi opravdao svoju akciju, bez obzira što je znalcima jasno da je on politički mrtav, samo je pitanje vrijemena kada ćemo to konstatirati. Ali ta situacija samo umanjuje još više mogućnost postizanja mirovnog sporazuma. Ako je njegova crvena linija da primora Zelenskog da se Ukrajina otkaže regiona Donbasa i Krima, što je njegov apsolutni minimum koji Putin može prikazati kao pobjedu, veliko je pitanje da li je to uopšte izvodljivo za ukrajinsku stranu. Ako ovome dodamo da je ukrajinska ponuda – vojna neutralnost i proširena prava Rusa u Ukrajini – premala za Putina, jasno je da je sporazum daleko od horizonta. No, čak i da se nekim čudom postigne sporazum, jasno je da odgovornost za počinjena djela ratnih zločina neće biti na meniju, niti će biti izvodljivo bilo kakvo izručenje onih za koje će biti dokazano da su neposredni izvršioci krivičnih djela iz nadležnosti Međunarodnog suda.
Ova perspektiva nam otkriva drugu, tamniju stratešku liniju mogućeg razvoja događaja. A ona je, naime da do sporazuma uopšte neće ni doći. Ako ukrajinske snage i uspiju obezbijediti nekakvu nadmoć u slijedećim danima, to će samo potstaknuti Putina na radikalnije mjere – na upotrijebu međunarodnim pravom zabranjenih oružja. A to je veoma vjerovatna opcija, s obzirom na to da ruski predsjednik uopše nije bio gadljiv na neselektivno bombardiranje civila i sumarnih egzekucija, naročito kao ono gradonačelnice Motižinja, Olge Suhenjko, njenog supruga i sina. Takva eskalacija, sa otvorenom mogućnosti da Putin proširi okvire sukoba (Moldova, Gruzija, ali i destabiliziranje Balkana), odložiće u nedogled bilo kakvo izvođenje pred lice pravde svih onih za koje se utvrdi da su počinili ratne zločine. I to ne samo zato što Rusija nije članica Međunarodnig suda, kao ni zbog uvijek latentne mogućnosti da Putin pritisne crveno dugme, već i zbog očigledne i historijski potvrđene konstelacije u kojima su hapšenja i izručenja moguća – Rusija mora vojno ili u najmanju ruku ekonomski biti na koljenima, a Putin predmet historije. Svaka druga konstelacija značiće samo san o ostvarivanju nekakve pravde. Pa čak i očekivanje da ova država mora plaćati reparacije za uništenje Ukrajine.
Da ne zaboravimo i prijetnje koje je Putin artikulisao protiv Poljske i nekih balkanskih zemalja, kao ni činjenicu da je postalo svakodnevno protjerivanje ruskih diplomata – kao što je to slučaj i u Makedoniji, koja je na rubu prekida diplomatskih odnosa nakon što je ambassador Rusije otvoreno i javno prijetio građanima ove zemlje, ali i uvođenjem recipročnih diplomatskih mjera. Iako je Makedonija legitimno reagirala, protjerivanjem više ruskih diplomata za koje je dokazano da su funkcionisali izvan okvira Bečke konvencije, ne treba se smetnuti sa uma da je Rusija već jednom torpedirala ovu zemlju blokadom njenog članstva u NATO na Samitu ovog saveza u Bukureštu 2008. da, o tome se malo govori, tada žrtve Rusije nisu bile samo Ukrajina i naročito Gruzija! Drugi aspekt je dramatična podjela građana Makedonije pro i kontra Putina kao i već dokazani potencijali implozije na međuetničkoj osnovi, za što povodi postoje i hrane se – u izobilju! Konačno, ruska agentura u Bugarskoj je veoma efektivno zakočila već izvjesni početak pregovora Makedonije sa Evropskom unijom, što je sada odloženo na neodređeno vrijeme, ali je i izvor rastućih tenzija. Dokaz toga je i rast popularnosti opozicije, kriminalnih naslijednika još uvijek neprocesiranog omiljenog Orbanovog azilanta, Nikole Gruevskog. Tako, Rusija ima veoma elegantne opcije za destabilizaciju Balkana, ne morajući da šalje trupe ili rakete.
Nemogućnost mira i nemogućnost pravde
Perspektiva nemogućnosti mira i dovođenje Rusije na koljenima, kao jedini način da se ratni zločinci izvedu pred lice pravde će perspektivno roditi i realni rizik da se u Rusiji izrodi još veći diktator. Iako je sada ultimativni cilj da se rat zaustavi, stvaranje demokratske i normalne Rusije će biti najvažniji zadatak Civilizacije. Naravno, taj cilj je nemoguć, osim ako to ne urade sami Rusi. A mogućnost nuklearnog rata je, nažalost, veća od ovog supremnog cilja. Naravno, međunarodna tijela će u jednom momentu završiti svoj posao, ratni zločini i zločinci će biti definisani, nalozi za hapšenje i izručivanje potpisani, a žrtve rata će ostati samo to – žrtve koje će historija zapamtiti kao posljedicu nemoguće pravde i relativnosti – čak romantičnosti! – usklika NIKADA VIŠE.
Rusija, koja je već pod nekoliko hiljada sankcija, svakodnevno gubi hiljade svojih najnaprednijih i obrazovanih građana, a time gubi i vjerovatnost gradnje nove, prosperitetne i napredne države. Ovako izolovana, van Savjeta Evrope, sa eventualnom perspektivnom da bude izbačena i iz Savjeta bezbijednosti UN-a, sa populacijom koja je uplašena ili putinovski nastrojena je recept dugoročne kataklizme jednog, u osnovi, produktivnog i inventivnog naroda, što je očigledna budućnost ukoliko ne dođe do nuklearnog rata. A takav ishod mogu spriječiti samo – Rusi. Snovi o imperijalnim nebesima, Putinov kripto fašizam hranjen godinama avetima njegovih vedeta Ivana Iljina i Aleksandra Dugina nikako ne mogu biti ravnoteža u bipolarnom, pa niti u multipolarnom svijetu sutrašnjice. Jer involviranje NATO pakta u sveopćem sukobu će značiti da sutrašnjice neće ni biti.
Piše: Suad Missini
Autor je politički analitičar, direktor Istraživačkog centra za građansko društvo (Civil Society Research Center) i ekspert za ljudska prava u Skoplju.
Akos.ba
