Starački domovi – opcija koju moramo imati

Otišli mladi bračni par u inostranstvo da sebi i svom sinu jedincu obezbijede bolju i sretniju budućnost.

Mladi, zdravi, puni volje i ambicija, krenu raditi punim zamahom, a dječak ostajao uglavnom sam kod kuće.

Jedino mu druženje s vršnjacima bilo u školi. Sretne on tamo neku djecu koja žive u hajmu i pričaju oni njemu kako im je tamo, kako se puno druže i igraju, kako imaju mnogo zanimljivih sadržaja. Dječaku se to veoma svidi, dođe kući te kaže svojim roditeljima kako on hoće ići u hajam!

Pobogu, dijete, kakav hajam pa tu samo borave djeca koja nemaju ništa i nikoga!

– Oni tamo imaju sve i što je najvažnije nisu sami – kaza dječak kojemu je samoće i boravak u praznom stanu preko glave!

Slično ili identično stanje je i sa našim roditeljima koji kad više zbog starosti ili bolesti ne mogu raditi, a akrami im preselili na bolji svijet pa se nemaju s kim družiti.

Ostaju u porodičnom stanu ili kući i gotovo po cijeli dani čumijaju sami.

Djeca na poslu, unučad u školi, sretnu se najčešće za ručkom, možda jednom dnevno. Poslije ručka djeca uglavnom odu malo odmoriti, a nevečer, naravno, malo i izađu, jer valja imati nešto i od tog društvenog života.

Roditelj/i će u međuvremenu i zaspati više od osame nego što mu se spava, a djeca će valjda doći da prenoće, jer treba ujutro opet poraniti na posao i druge obaveze.

Dok djeca svugdje pomalo, roditelji ostanu uskraćeni za puno!

Ali ima i teže od toga, onim roditeljima čija su djeca u drugim zemljama i kontinentima, oni ponekad ne dolaze ni godinama.

 Neki otišli silom prilika, a neki za boljim životnim standardom. A roditelji ostali, ili se vratili, jer ne žele se postrarost “potucaju po bijelom svijetu!” Nek’ je djeci dobro, a oni su navikli trpjeti! Nekao će uz rodbinu, prijatelje i komšije, bar dok mugu!

Djeca zovnu pa i pošalju. A kad roditelji obnemognu plate ponekad i preplate da im se neko brine o roditeljima!

U nekim težim slučajevima obezbijede i po dvije osobe, ne pitaju za cijenu. Ali kad oni nisu tu – ma nema te cijene koja bi bila dovoljna i pored svega toga roditelju/ima možda opet nešto fali!

Jer takvi “ugovori” i poslovi se ne mogu adekvatno kontrolirati, to je poput “rada na crno!”

Nije li možda u ovakvim okolnostima bolje roditelja/e smjestiti u dobro opremljen dom, gdje će imati potrebnu njegu, a pritom neće biti sami! Naravno, ako sam roditelj/i pristane na to, bez dogovora ništa!

Možda zvuči tužno da mi muslimani uopće imamo staračke domove i da tamo smještamo svoje stare, ali još je tužnije, ružnije, sramota i grehota da jednog starca muslimana nađu mrtvog u stanu i ne zna se ni kad ni od čega je umro.

Društvo i zajednice pa i naša bošnjačka – mora imati odgovor na ovakve izazove i životna iskušenja, jednostavno, to nam je dužnost i obaveza.

Također, imamo starijih osoba koji nikada nisu ni imali vlastitu djecu pa i onih čija su djeca Božijom sudbinom pomrli prije njih ili poginuli kao šehidi.

Imamo i onih roditelja kojima su živa djeca, ali ih “ne žele opterećivati” pa su im još za snage “ostavili u amanet” da ih pod stare dane smjeste u dom.

Ovo su nova vremena, potrebe i želje su različite!

Daj Bože da svi naši roditelji starost provedu u porodičnim domovima i krugu svojih najmilijih, to je ono najprirodnije ako smo, naravno, u mogućnosti!

Ali, nažalost, ima djece koja zbog zdravstvenih i nekih dugih porodičnih problema ne mogu brinuti o svojim starim i nemoćnim roditeljima.

Ono što je najvažnije u svemu tome jeste da naši roditelji i stariji budu zbrinuti! Na ovaj ili onaj način!

Da imaju dostojnu njegu i odgovarajuću uslugu u toj posljednjoj fazi ozemaljskog puta! To je njihovi ljudsko, a nadasve roditeljsko pravo!

Da se ne pate i ne muče u onome što je “ljudski faktor” i to je poenta priče!

Dom je, svakako, posljednja opcija koju bismo iskoristili u životu, onda kada nemamo drugog izbora, ali mi tu opciju moramo imati!

BiH već ima staračke domove koje je naslijedila kao redovne institucije iz prošlog sistema i oni su podjednako popunjeni i Bošnjacima i to je sasvim ok. U ovom vremenu se pravi dom i kolektivni smještaj i za srebreniče majke i to je dobra ideja. I same majke to podržavaju, jer tu će se moći više međusobno družiti i dijeliti zajedničku im bol, a imati svu potrebnu skrb!

A zašto bi onda bio problem da imamo moderne i savremene domove u okviru svoje vjerske zajednice?!Da imamo jedno veleljepno zdanje poput Doma za zdravo starenje u Podveležju!

Novi moment je to što taj dom pored standardnih nudi i one kulturne i vjerske sadražaja! Jer tamo gdje čovjek ima svoj mesdžid, kutak za molitvu i razgovor sa svojim Gospodarom – tu se osjeća najkomotnije i prirodnije. To je taj domaćinski dojam koji je pogotovo starijim insanima od izuzetne važnosti!

Prednost ovakvih domova je i u tome što se mogu koristiti i kao rehabilitacioni centri, na mjesec, sedmicu…

Lijepo, ugodno i korisno!

Pa mi i kad džennet tražimo, tražimo onaj najbolji, a kad je u pitanju naš ovozemaljski smještaj onda kao nije baš pohvalno, trabali bismo biti skromniji. – “Ya Rabbi daj nam dobro i na ovom i na budućem svijetu…!”

Mi kao pojedinci možemo sebi “odrediti mjeru” skromnosti, ali kao zajednica i društvo moramo ići u korak sa svremenim dostignućima.

Jer i domovi su institucije od društvenog značaja, to su naši vakufi, veliki hajrati koji će služiti vjeri i naciji vijekovima.

Ne zaboravimo da je naša vjera dini-Islam posljednja Božija riječ/objava i time odgovor na sva vremena i cjelokupno čovječanstvo i mi moramo biti dosljedni toga!

Sve što drugi narodi imaju, pogotovo naši susjedi, trebamo i mi imati i još više i bolje! Naravno, ono što je vjerom dozvoljeno i potrebama opravdano.

Pa ako drugi imaju bazene i banje i mi ih trebamo imati, jer i naša djeca se trebaju kupati i učiti plivati pa da ne moramo drugima plaćati, ili još gore, gledati kako se naša djeca kupaju u njihovim bazenima i banjama.

Trebamo imati i savremene svadbene salone, jer i naši mladi se žene i udaju i red je da taj najsvečaniji događaj podijele sa svojim bližnjima u svojim salonima i da se pohvale kako je i kod nas sve na nivou, a da novac kod nas ostane!

Također, i dječije vrtiće trebamo imati svoje, jer vrlo je važno ko nam odgaja djecu u tom najranijem periodu njihovog života. Jer, kao kaže ona mudrost: – “Daj ti meni dijete do sedme godine, a onda ga ti vodi gdje hoćeš!”

A kada smo jednom otvorili vrata naših vrtića, a otvorili smo ih, neminovno je da otvorimo i vrata staračkih domova.

Jer i naša djeca su zaposlena i odlaze preko granice, a roditelji ostaju i jednako stare kao i svi drugi pa da ne budemo u ne(prilici) da koristimo domove sa tuđim kulturnim i vjerskim sadržajima i za to plaćamo visoku cijenu – bolje je da i imamo i svoje domove.

A kada već imamo domove, milionski vrijedne ustanove, važno je da znamo upravljati njima! Da u kontinuitetu zadržimo kvalitet kako to opet ne bismo morali prepuštati drugima.

Važno je da svako svoj posao radi najbolje što zna, kako nas i naša vjera uči, onaj ko ne zna može i naučiti i to je sunnet! Važno je htijenje i volja da se služi svojoj zajednici i društvu, a opet za svoje najčasnije i dunjalučke i

ahiretske ciljeve!