Šta se dešava u Turskoj?!
Događaje koji su posljednjih dana eskalirali u Turskoj, nemoguće je analizirati i shvatiti bez uzimanja u obzir historijskih činjenica kao i društvenih podjela u turskom društvu. Kako shvatiti ogromnu ljubav prema okolini, zelenilu i drveću istih onih koji su do jučer bili na ulicama i protestvovali upravo zbog zakona koji je zabranjivao nedozvoljenu sječu stabala za novogodišnje praznika?!
Na prostoru današnje Turske nekada je bio centar Osmanskog Carstva, carstva koje je bilo toliko jako da je prvi čovjek, padišah, jednim pismom u dalekoj Francuskoj mogao zabraniti održavanje nemoralnih zabava po pariškim dvorovima. Govorim o carstvu i njegovom narodu koje ni pred najokrutnijim krstaškim zločinima nije pokolebalo, već rapidno nastavilo širiti se i time ulijevati strah u kosti dalekih naroda, zatrovanih propagandama svojih lidera. Jedan od najbitnijih termina kojim bi se situacija u Turskoj ovih dana mogla opisati, jeste upravo propaganda.
Osmansko Carstvo je uništeno iznutra. Podvlačim, strane vojske nisu mogle ništa osim pominovati se osmanskoj vojsci. Šavovi su počeli pucati prvo na Balkanu. Nije slučajnost što je anti-osmanlijska propaganda u našem komšiluku upravo ovoliko žestoka i okrutna, ako se uzme u obzir da su Srbija i Grčka ušle u historiju kao zemlje koje su se prve pobunile, tj. otcijepile od Osmanskoga Carstva. Ipak, početkom dvadesetog stoljeća, glavni i konačni udarac Osmanlijama, zadaje se upravo na prostorima današnje Turske. Ratovima u Čanakkalama, duh anadolijskog čovjeka sabljom i puškom se nije mogao pokolebati, stoga postepenim ukidanjem svih vrijednosti koje je Osmansko Carstvo činilo drugačijim od strane ljudi koji su došli na čelo tadašnje države, te postavljanjem zapadnjačkih načela, nastala je nova država, Republika Turska.
Dakle, iznutra izjedeno Osmansko Carstvo, naizgled nije palo u ruke preko-okeanskih okupatora, niti evropskih grabljivaca. Izjeli su ga postepenim promjenama u svim društvenim sferama, što našem čovjeku koji živi na Balkanu, nije nemoguće za shvatiti. Naime, ja se ne zovem John, niti Michael, već Mustafa; nosim muslimansko ime, iako mi je država, Bosna i Hercegovina uređena po američkim dejtonima. Uređena je tako da je Mustafina domovina osuđena na stalno zapinjanje za prepreke namjerno postavljene od strane Johnova i Michaela, ali izgrađena od strane Slobodana i Franja. Jako je bitno shvatiti razliku između ova dva faktora, faktora koji daje građevinsku dozvolu i faktora koji izvodi građevinske radove. Na konkursu za radove, nažalost, nije mjerilo niti ljubav prema domovini, niti historijska zasluga, posao dobija isključivo firma preko štele, po hiru aktuelnih moćnika.
Na političkoj sceni, brojnim vojnim udarima, turskom čovjeku je onemogućavan povratak svom izvornom biću, biću koje je izdavalo građevinske dozvole. To je trajalo dugi niz godina sve dok Turčin nije shvatio da jedino unutrašnjim promjenama može promijeniti stanje na globalnom planu. Nastanak Erdoganove AK Partije je upravo ovakav bio, ljude iz različitih društvenih sfera vezivala je jedino ista ideologija. Ispostavilo se da je upravo to bio ključ koji otvara bravu političkih vrata iza koje se krio nevjerovatan uspjeh i na ekonomskom planu. Ovo je jako kompleksno pitanje koje iziskuje posebne analize, jer čak i serije poput Doline Vukova nisu samo serije već su dio projekta koji je Erdoganovu Partiju uspio u podsvijesti turskog čovjeka na jedan zavidan način predstaviti kao idealno rješenje za nedosanjani osmanlijski san. Uspjeh zasnovan na strateškom patriotizmu iziskuje kvalitet, mnogo više nego kvantitet.
I tako, procvjetala Turska u bašči Srednjeg Istoka, glavni baštovan Erdogan zasadio cvijeće širom Turske, svugdje se njegovo vrtlarsko umijeće moglo primijetiti. Nije svakom ruža najdraži cvijet, čak postoji veliki broj onih kojima je nemiješanje čovjeka u prirodu najljepši prizor. Turskom behar probeharao, mnoge život razočarao. Svuda im behar na Erdoganovu politiku zamirisao, a oni samo uzdisaše. Vlastita nemoć i iznenađujuća mudrost Erdoganove politike nije im ostavljaljala drugog izbora, nego da samo uzdišu.
Vratimo se na istanbulske proteste. Očito da nisu svi bili zadovoljni Erdoganovim vrtlarskim umijećem, jer baš glavni razlog koji se javnosti plasira kao povod za proteste jeste upravo sječa stabala. Ovih dana pratiti dešavanja preko društvenih mreža na turskom jeziku je nevjerovatna tragikomedija. Koliko je smiješno, toliko je i tragično. Naime, neprovjerene informacije se šire nevjerovatnom brzinom, koje na prvi pogled iole pametnom čovjeku bivaju smiješne ali kada vidi reakciju koju stvori kod povodljivih masa, ne može a da se ne zabrine. „Na desetine punih autobusa iz Adane, zaputilo se ka Istanbulu“, „Tijela poginulih na Taksimu se ne mogu pokupiti zbog nereda“; samo su neki od naslova koje kruže po društvenim mrežama a koje nemaju veze sa stvarnim stanjem.
Međutim, ono što je najzanimljivije u svemu ovome jeste upravo povod kojim su mase izvučene na ulice. „Erdoganova vlada planira sječu stabala u državnom parku, na čijem će se mjestu izgraditi tržni centar“. Ovo je najodmjerenija izmišljotina koja ne samo da kruži društvenim mrežama već i raznim medijima. Po cio dan na određenim kanalima se vrte Erdoganova upozorenja da je ovo unaprijed isplanirana propaganda čiji je glavni cilj napraviti haos i podjele među narodom. Naime, nema nikakve sječe. Dvanaest stabala će biti premješteno i zasađeno u drugom dijelu grada, a na njihovom mjestu neće biti građen tržni centar već namjeravaju proširiti park i pješačku zonu. Ako u Turskoj trenutno postoji ikakav rat, to je medijski rat u kojem „Erdoganova vojska“ pokušava smiriti tenzije, dok sa druge strane konstantno dolaze napadi. Opozicija je u ovom vidjela veliku priliku, jer na izborima dotučena opozicija bez ove vrste tenzija u bliskoj budućnosti ne može očekivati primijetan napredak.
Postavlja se pitanje, zašto baš sad?! Zašto baš u doba kad je na pomolu pomirenje sa PKK, kurdskom terorističkom organizacijom koja godinama sprječava ekonomski napredak istočnog dijela Turske?! Činjenica je da, koliko god široj bosansko-hercegovačkoj javnosti bilo nepoznato, u gradovima poput Istanbula, Ankare, Izmira svako malo izbijaju protesti koji iako ne uspijevaju okupiti značajniji broj protestanata, odaju sliku nezadovoljnih građana. Ove vijesti se preko raznih agencija plasiraju istomišljeničkim medijima, kako turskim, tako i stranim. Strani uticaj na Tursku je oslabio jačanjem Turske, posebno zakopavanjem ratne sjekire PKK; najvažniji izvor spletki stranih moćnika je presušio. Mnogi analitičari su upozoravali na ovaj mogući scenario gdje su se od turske nacije tražili smirenost i mudrost. Vrijeme će pokazati da li su Turci dorasli ovom naglom jačanju svoje države.
Erdoganova retorika u kojoj stalno poziva na razumijevanje i sagledavanje činjenica, te pozivanje policijskih snaga na izbjegavanje nepotrebnih sukoba sa protestantima, odaje da je cilj ove vlade da na jedan mirni način pokuša zaustaviti haos. Iako prema analitičarima bliskim Erdoganovoj ideologiji ne bi trebalo da bude ozbiljnijih posljedica, sigurno je da će ostaviti ljagu na politiku njegove vlade jer ne treba zanemariti broj onih koji će ostati pod uticajem medija koji kreiraju anti-Erdoganovu propagandu.
Za akos.ba piše: Mustafa Krupalija
akos.ba
