Šta sam naučila od djece povratnika?

Drugu godinu za redom, zajedno sa sestrom prijavila sam se da volontiram, i eto dam neki svoj maleni doprinos svemu što udruženje Svitanje radi za djecu povratnike već evo 7 godina

Naravno kao i prošle godine počelo je volontiranjem, međutim ove godine prijavila sam se i na pakovanje a zatim i podjelu ruksaka. Pakovanje u divnoj atmosferi s divnim ljudima doista neću nikada zaboraviti, međutim ono što mi se iz misli neće izgubiti jesu pogledi i ičekivanja djece kada smo im prilazili.

Ja sam išla u Zvornik, Divič i Kula grad.

Divič je bila naša prva stanica. Prilazeći haremu džamije vidjeli smo djecu koja onako mirno sjede i čekaju nas da dođemo skupa sa svojim imamom. Naravno, meni nešto novo onako nisam znala šta da očekujem. Dočekali su me divni i iskreni pogledi, osmjeh i naravno sreća koja se mogla vidjeti na svakom od njih. Poseban dojam na nas ostavio je imam koji je znao apsolutno sve od toj djeci prema kojoj se ophodi kao prema vlastitoj.

Sljedeća stanica bio je Zvornik, i centralna džamija u Zvorniku.

Tu nas je dočekalo malo više djece i veća podjela. Dok su se dijelili ruksačići pažljivo sam slušala šta to djeca zapravo misle o svemu ovome, bilo je naravno smijeha, ozbiljne „zabrinutosti“ kod djevojčica kako će se eto slikati, nisu razmišljale o tome. Međutim moju pažnju privuklo je dvoje djece. Prva je djevojčica koja sada polazi u prvi razred. Došla je do nas u suzama, i pitala zašto ona nije dobila svoj ruksak. Zašto smo nju preskočili? Mi smo stajali zatečeni pitanjem tako malene curice koja se borila za svoje pravo. Naravno, ruksak je bio tu,  te je divno lice ukrašeno pjegicama umjesto tužnih suznih očiju dobilo prepoznatljivu vedrinu s velikim osmijehom.

Drugo dijete je maleni dječak. On je tu došao na mektebsku nastavu i iz jednog ćoška džamije gledao šta se to dešava i nije ni pokušavao da priđe. Kada smo ga pitali da li ide u školu tiho nam je potvrdno odgovorio. Pobrinuli smo se da i njegovo lice i predivne smeđe oči nemaju tugu i brigu odrasle osobe, nego bezbrižni osmijeh djeteta.

Baš kao i u naslovu što sam napisala, dok smo se u autu vraćali nazad razmišljala sam šta su me to djeca povratničkih porodica naučila za samo par sati?

Naučila sam da treba da zahvalim Allahu prvenstveno na mjestu boravka, na tome što dok sam se školovala u Sarajevu i BiH nikad nisam imala problema s pismom, i nije se nikad desilo da učim ćirilicu pa tek onda latinicu. Šok koji sam doživjela jučer kada sam čula da se u ovim školama latinica uči tek od trećeg razreda bio je ogroman. U tim trenutcima sam se osjećala kao da sam u susjednoj nam državi a ne u Bosni i Hercegovini.

Drugo i mnogo važnije što su me ova djeca naučila jeste borba za samog sebe. Ona prepoznatljiva borba kada znaš da ako ne ustaneš i ne budeš uporan to nešto nećeš ni dobiti. Ova djeca koja su veoma mala za ovakve brige su odrasli ljudi u tijelima djece. Nevjerovatno je to koliko su odrasli prije vremena.

Život u Zvorniku, i ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije nimalo lagan. Doista se divim ljudima koji su se vratili na svoja ognjišta, izgradila živote od nula i svakodnevno što smo jučer rekli žive džihad.

Na kraju puta, iako sam bila veoma umorna, žalila sam jer duže nije trajalo, jer se jednostavno i to poglavlje završilo. Ono što znam jeste da ću ovu djecu nositi u svom srcu i insallah nadam se da ćemo se opet sresti iduće godine.

Posebno hvala udruženju Svitanje i vanjskim saradnicima koji su nam jučerašnju podjelu učinili nezaboravnom.

Za Akos.ba piše: Emina Suljević