Piše: Ekrem Tucaković

Teroristički napad na redakciju satiričnog magazina Charlie Hebdo u Parizu, u kojem je ubijeno 12 osoba, izazvao je opravdane reakcije osude i gnušanja širom svijeta. Upad na radno mjesto i ubistvo ljudi koji su se tu zatekli nema opravdanja, niti se može i smije relativizirati na bilo koji način.

Istodobno, ovaj slučaj je oštro aktuelizirao jedno od ključnih pitanja u demokratskom svijetu: kako postupiti kada se sučele dva fundamentalna ljudska prava, kao što je u ovom slučaju pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu vjere. Naime, pretpostavka je da su redakcija ovog magazina i njeni novinari napadnuti zbog slobode izražavanja stavova i mišljenja u formi karikature. Dakako, sloboda govor i izražavanja je temeljno ljudsko pravo i za mnoge ljude je ona svetinja za koju se vrijedi boriti i žrtvovati. S druge strane, pravo na slobodu vjere je drugo fundamentalno pravo, kojim se osigurava poštivanje vjerskih svetosti. Kako treba postupiti kada se dođe u poziciju sučeljenosti onih kojima je svetinja sloboda govora i izražavanja i onih kojima je vjera svetinja, dakle čije je pravo starije, čija je svetinja veća i važnija?

Pretpostavka je da su redakcija magazina Charlie Hebdo i novinari napadnuti zbog slobode izražavanja stavova i mišljenja u formi karikature.

Pretpostavimo da su zagovornici oba prava i poštivanja svojih svetinja spremni se za njih žrtvovati. Očito da ovakva isključivost i oštri antagonizam u složenom društvu s različitim interesima i stremljenjima ne može funkcionirati, da neminovno vodi u sukobe i narušavanje društvene kohezije. Ko će popustiti i kako arbitrirati u ovom slučaju?

Jedan od odgovora nosi presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Otto-Preminger institut protiv Austrije”, aplikacija br. 13470/87 (http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57897, te u knjizi Sloboda vjere u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, autora Emira Kovačevića). U ovom predmetu Evropski sud je razmatrao žalbu zbog zabrane prikazivanja filma pod nazivom Das Liebeskonzil (Ljubavno vijeće), koji je vrijeđao vjerske osjećaje rimokatolika i povrijedio njihovo pravo na slobodu vjere predviđeno Članom 9 Evropske konvencije.

‘Potcjenjivanje religiozne doktrine’

Podnositelj zahtjeva, Otto-Preminger-Institut für audiovisuelle Mediengestaltung, privatno je udruženje, neprofitna organizacija, čiji je osnovni cilj da promovira kreativnost, komunikacije i zabavu kroz audiovizuelne medije. Međutim, na zahtjev Katoličke crkve, biskupije u Insbruku, javni tužilac je pokrenuo krivični postupak protiv Otto Preminger- Instituta pod optužbom za “potcjenjivanje religiozne doktrine”, djelo koje je zabranjeno Krivičnim zakonom Austrije. Također, javni tužilac je podnio zahtjev za zapljenu filma, što je odobrio Okružni sud u Insbruku.

Apelacioni sud u Insbruku reakciju tužioca je smatrao opravdanom i odbacio je žalbu te presudio da je umjetnička sloboda nužno ograničena pravima drugih na slobodu vjere, kao i dužnošću države da zaštiti društvo zasnovano na redu i toleranciji. Na ovaj način u presudi suda zaštita vrijeđanja vjerskih osjećanja prevagnula je nad mogućim interesima informiranja javnosti ili finansijskim interesima osoba koje žele prikazati film.

Javni tužilac je podnio zahtjev za zapljenu filma Das Liebeskonzil (Ljubavno vijeće), što je odobrio Okružni sud u Insbruku.

U presudi Okružnog suda, u kojoj je naloženo oduzimanje filma, navedeno je: “Javna projekcija filma Das Liebeskonzil zakazana za 13. maj 1985. godine, u kojoj su predstavljeni Bog Otac kao senilan, impotentni idiot, Krist kao kreten i Marija, Majka Božija, kao bludna dama s odgovarajućim načinom izražavanja i u kojem je ismijana Euharistija, može se podvrgnuti pod primjenu krivičnog djela potcjenjivanje vjerskih pravila, kako je propisano u članu 188 Krivičnog zakona.”

Sud se vodio određenjem da su Bogorodica i Isus Krist centralne figure u rimokatoličkoj vjerskoj doktrini i praksi – za vjersko shvatanje vjernika su od najvažnijeg značaja – a Euharistija jedna od najvažnijih tajni rimokatoličke vjere te se, s obzirom na opći karakter filma, može smatrati napadom na kršćansku religiju. Nadalje, sud, podsjećajući na slobodu umjetničkog izražavanja, ističe da, zbog “zaštite poretka ljudske koegzistencije bazirane na toleranciji i, na kraju, u slučaju ekstremnog i flagrantnog kršenja drugih interesa zaštićenih zakonom”, te posebno ozbiljnost u konkretnom slučaju – koji se odnosi na film koji je prvenstveno namijenjen da bude provokativan i koji je usmjeren protiv Crkve – kao i višestruko kršenje zakonom zaštićenih interesa, “osnovno pravo na umjetničku slobodu u konkretnom slučaju doći će na drugo mjesto”.

‘Opravdani gnjev’

Kada su austrijske vlasti oduzele film i zabranile njegovo prikazivanje, slučaj je došao pred Evropski sud za ljudska prava, koji je, razmatrajući ovaj predmet, u obrazloženju presude naglasio da se može “legitimno smatrati da je poštovanje vjerskih osjećanja vjernika, kao što je garantirano Članom 9, narušeno provokativnim predstavljanjem objekata koji su predmet vjerskih štovanja, kao i da se takvo predstavljanje može smatrati zlonamjernim kršenjem duha tolerancije, koji takođe mora biti odlika demokratskog društva.”

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Šta je važnije – sloboda izražavanja ili sloboda vjere?