„Kuda goni ovaj svijet, a kuda gonim ja?!

Jedno od pitanja koje se nalazi u središtu izučavanja psihologa, filozofa, pjesnika i naučnika, a koja vijekovima ostaju neriješena, nedorečena i bez definitivnog odgovora jesu ta:

Šta je sadržaj i smisao čovjekove prirode?

Koje su granice njegove normalnosti?

Zašto razum ne može uvijek kontrolisati emocije?

Kako na ispravan način pomoći izgradnji zdrave ljudske zajednice?

Odgovore na ova pitanja možemo pronaći u Kur’anu i Sunnetu Poslanika s.a.w.s. Koncepcija onoga što je normalno varira u različitim kulturama, a dolazi kao posljedica prihvaćenih normi ponašanja i osjećanja koje se u izvjesnoj kulturi nameću. Mnogo toga pogrešnog nam se nametlo a i dalje se nameće, tako da je neophodno podvući crtu i postaviti sebi pitanje„Kuda goni ovaj svijet, a kuda gonim ja?!

Današnji način života stvara osjećaj žudnje iz koje se razvija želja da se bude prvi među ljudima, da se ide ispred drugih, da se zarađuje više novca no što je potrebno za egzistenciju. Teži se za moći, svojinom i prestižom. U tome svemu krše se prava drugih, drugi se tretiraju/upotrebljavaju kao stvari/sredstva za ostvarenje određenog cilja. Sposobnosti da se drugi prevare, eksploatišu, izmanipulišu postaju trijumf superiornosti. Današnje generacije karakteriše krutost u reakcijama, izumiranje individualnog ja, depresija, potištenost, a sve to proizilazi iz nesklada koji je dotična osoba sama stvorila prihvatajući ono što je nenormalno-normalnim. Ono što mene lično najviše zabrinjava jeste činjenica da se mi kao ljudi ničemu ne suprotstavljamo tako snažno kao shvatanju da moramo izmijeniti neki svoj stav. Nikada se nije više govorilo o religiji, a manje živjelo prema njenim pravilima.

Čovjek je oduvijek insitirao na svojoj individualnosti razvijajući svoje specifične potencijale kako bi se mogao nositi sa životnim izazovima i sudjelovati u izgradnji boljeg svijeta u kojemu živi. Danas, bilo koji pokušaj neuklapanja u nametnute nam standarde stvara u našoj kulturi ozbiljnu opasnost od odstranjenja. Postajemo marionete u rukama drugih, radimo stvari koje nas ne ispunjavaju samo kako se ne bi izdvajali, oblačimo se kako nam nameću iako se u tome ne osjećamo ugodno, mislimo ono što nam serviraju mediji, radimo poslove koje mrzimo, bojimo se osude drugih (šefa, radnog kolege, muža, žene, prijatelja) i trpimo, kidamo se, rasipamo u komadiće – ŠUTEĆI. Da li je to život ili preživljavanje?! Jesmo li stvoreni za takav način života? Da li je zbog toga razumom obdaren?! “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe”. (Er-Raad, 11). Na koji način muslimani današnjice mjenjaju sami sebe i ono što im se ne sviđa u svijetu u kojem žive?

Osim online komentara na svaku temu ticala nas se ili ne, ja ne vidim nikakvu adekvatnu akciju. Svi se žale na nešto, a malo ko se trudi da popravi stanje na koje se žali. Činjenica je da se ljudi sve više udaljavaju jedni od drugih, povjerenje je davno umrlo, prijateljstvo također. Iz tog razloga je sve više psihičkih poremećaja različite etiologije. Čovjek nije stvoren da živi sam. On nije sposoban da se sam nosi sa životnim izazovima. Temelj zdravog društva je sloga ljudi koji ga čine. Znam da ovo zvuči suviše idealistički i utopistički, ali to je fakat. Zadaća muslimana jeste pozivanje na dobro i odvračanje od zla, stvaranje zajednice u kojoj će musliman muslimanu biti brat, muslimanka muslimanki sestra. Koliko se samo riječi zloupotrebljavaju, govor je odavno postao sredstvo nesporazuma. Biti brat/sestra ne znači samo nazivati nekoga tako iz razloga što je to danas moderno, ili ste negdje čuli pa se želite uklopiti. Biti sestra/brat znači biti 24-satna podrška, oslonac svome prijatelju. Ukoliko on/ona radi nešto što nije ispravno, na najblaži, najbolji mogući način mu/joj pomoći da se riješi toga. Ukoliko čovjek želi postati produktivan član društva, bio on musliman ili ne, prvo što mu je potrebno jeste to da se naoruža strpljenjem, da izgradi sebe kao ličnost, da se oslobodi svoga ega i sklonosti ka osuđivanju drugih. Drugi nisu mi, i mi nismo drugi. Smatram da je najveći problem današnjice upravo u pristupu. Koliko sam samo ljudi upoznala koji su činili neku lošu stvar ne znajući da je ona zaista loša…

Kada čovjeka obuzmu strasti, grijesi ili ego srce mu otvrdne. On jadan nije u mogućnosti da razlikuje dobro od zlog i na taj način nastavlja sa griješenjem ni ne znajući da sve dublje i dublje tone. Dužnost nam je da obazrivo prilazimo svakome, da mu pružimo ruku onda kada su ga svi drugi napustili, da ga ne osuđujemo već da mu pomognemo da na najlakši način prevaziđe iskušenja koja su ga snašla. On ne zna, a mi ne smijemo osuditi nekoga ko ne zna. Naša obaveza je ukazati na pogreške koje dotična osoba čini, kako bi sam uočio da stramputica kojom hodi vodi u bezdan. Poslanik s.a.w.s kaže: “Pomozi svome bratu, bilo da čini nepravdu ili da je njemu učinjena nepravda!” Upitan, kako će mu se pomoći ako čini nepravdu, Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem je odgovorio: “Tako što ćeš ga uhvatiti za ruku.” tj. spriječiti da više ne čini nepravdu, jer je i to svojevrstan vid pomoći. (Buharija, Knjiga o žalbama, poglavlje: Pomozi brata bio on zalim ili mazlum, broj 2444.).

Zapitajmo se draga braćo i sestre, kada smo posljednji put pristupili nekom insanu na ovaj način?

Kada smo posljednji put bez osude prihvatili nekoga snažno vjerujući u njegovu promjenu?

Jesmo li ikada bili sevep nečije preobrazbe?

Ne sviđa nam se društvo u kojem živimo, pokrenimo se radi budućih generacija koje dolaze. Ili je lakše kriti se iza monitora i žaliti se na sve i svakoga, a budućim generacijama u amanet ostaviti NIŠTA. Pokrenimo se i djelujmo!!!

Nema ljepšeg osjećaja od gledanja gusjenice koja se razvija u prekrasnog leptira…

Piše: Alma Kazić

Akos.ba