Šta je istraživačko novinarstvo?

INTERVJU, REPORTAŽA Najjednostvanije je reći da je istraživačko novinarstvo “prosto dobro novinarstvo“. Njegova osnovna karakteristika je dugoročno istraživanje određene teme koje zahtjeva i puno vremena i puno truda i napora. Takvim radom ukazuje se na određeni obrazac unutar određenog problema jer ne ističe se samo jedan izolovan slučaj. Konačan rezultat trebalo bi biti svojevrsno otkriće, ukazivanje na određeni problem i to – prvi put.
U istraživačkom novinarstvu sve je orginalan rad, nema sekundarnih izvora, nema, dakle, druge ruke i nema informacija koje su, kao, procurile iz zvaničnih izvora. Njihovo porijeklo mora biti čisto i precizno.

Etape stvaranja istraživačke teme:
1. Izbor priče
2. Alociranje resursa i podjela zadataka
3. Istraživanja teme (traganje za materijalima, čitanje, pregled dokumentacije, interneta…)
4. Rad na terenu (prikupljanje činjenica iz prve ruke, razgovori, intervjui…)
5. Sklapanje priče (ali tako da u žurbi ne zaboravite bitne činjenice)
6. Provjere prije objavljivanja teksta (kako biste u sve bili sigurni 200%)
7. Objavljivanje članka
8. I, kada je sve to gotovo, budite spremni na reakcije i budite spremni da ih objavite.

INTERVJU
Skoro svi stilovi i forme novinarskog pisanja koriste i intervju kao sredstvo prikupljanja informacija. Međutim, svrha prikupljanja takvih informacija umnogome određuje i vrstu intervjua koi se planira napraviti, pa tako razlikujemo tri osnovna tipa intervjua:
1. Tematski intervju
2. Intervju sa nekom ličnošću
3. Anketa

1.Tematski intervju

Pri pravljenju ovakve vrste intervjua u centru pažnje nije neka osoba, već njeno stručno znanje i stav koji mogu biti relevantni za obradu određene teme. Zbog toga se u ovakvom intervju ne izlazi iz precizno definisane tematske oblasti, a njegova osnovna zadaća je “rasvjetljavanje“ različitih aspekata neke teme ili događaja. Međutim, kako bi ovakav intervju ispunio svoju svrhu potrebno je da se prethodno dobro upoznate sa “materijom“ koja je relevantna za tu temu, te da pri izboru osobe sa kojom će te napraviti intervju budete sigurni u njenu stručnost, ali i sposobnost da na “razumljiv“ način svoje znanje prilagodi vama i širem auditorijumu.

2. Intervju sa nekom ličnošću

Logično, za razliku od tematskog intervjua u ovom slučaju imamo obrnutu situaciju, dakle, sada je u vašem fokusu ličnost koju intervjuišete i ona je vaša “tema“. Vama su zbog toga potrebna pitanja i odgovori na osnovu kojih ćete kod čitaoca pokušati stvoriti predstavu o toj osobi. Naravno, preduslov za to je zainteresiranost čitaoca za tu predstavu i osobu uopće, ali je kroz dobar intervju moguće i pobuditi takav interes, iako on prvobitno nije postojao. Vaš cilj u ovakvom intervju nisu stručne procjene ove osobe, već njena razmišljanja, ideje i iskustva.

3. Anketa
Anketa je specifična vrsta intervjua u kojoj pokušavate dobiti kratke izjave i mišljenja više osoba. U ovakvoj vrsti intervjua nisu moguće dublje analize ili uobličavanja profila neke osobe, jer to i nije namjena ankete. Ankete vam omogućavaju ispipavanje pulsa neke ciljne grupe, na osnovu čega možete sebi lakše predstaviti njen stav, a za javnost to uobličiti i prezentirati kao relevantnu informaciju za neku temu ili događaj.
Intevju može propastti iz više razloga, a najčešći je loša priprema novinara, koja kasniji razgovor čini besmiselnim, i na koncu nerijetko dovodi do naknadnih “friziranja“ činjenica i izjava. Zbog svega ovoga svaki dobar intervju ima tri faze svog nastanka:

1. Priprema
2. Razgovor
3. Obrada
1. Priprema

Ukoliko neki novinar od svog sagovornika želi “izvući“ naročito interesantne detalje, onda on za takav razgovor mora biti i adekvatno pripremljen. Kao što je već spomenuto, prije nekog intervjua vi morate biti upoznati sa “materijom“ kojoj će gravitirati vaša pitanja i uopće cijeli razgovor. Različiti su pristupi ovakvoj vrsti pripreme, ali je svima njima zajedničko to da na intervju morate doći sa spremnim pitanjima i “pametnim“ formulacijama. Neki se zbog toga za vrijeme intervjua koriste papirom na kojem su već odštampana “tvrda“ pitanja, a nekima je dovoljna ceduljica sa malim “podsjetnicima“. U oba slučaja, i na jednom, i na drugom papiru uvijek se moraju nalaziti i sve teme razgovora.

2. Razgovor
Veoma je bitno uvijek imati na umu da je razgovor i način na koji ga vodite za vrijeme intervjua, zapravo vaše jedino oružje u ovoj bici za kvalitetan tekst. Od početka do kraja intervjua, po prirodnom slijedu stvari, vi ste taj koji je svojom ulogom i funkcijom u toj situaciji predodređen da razgovor usmjerava i daje mu ton.
Vrlo često ćete biti u prilici da intervjuirate osobe koje nisu iskusne u toj situaciji, te zbog toga svoj “nastup“ morate prilagođavati, ne samo temi zbog koje ste tu, nego i osobi koja treba da postane vaš sugovornik. Upravo to je vaš najvažniji zadatak – od intervjuirane osobe napraviti sugovornika, a ne mašinu za “odgovore po svaku cijenu“.

3. Obrada
Činjenica da dvije minute razgovora predstavljaju gotovo cijelu “kucanu karticu“ teksta jasno nam stavlja do znanja da nijedan intervju nije moguće u potpunosti objaviti. Također, budući da jezik kojim govorimo gotovo uopće nije razumljiv kada ga doslovno bacimo “na papir“, prirodno je da je takav tekst potrebno prilagoditi pisanoj formi jezika.
Intervju je moguće obraditi i objaviti u nekoliko formi, ali su najpopularnije forma pitanja i odgovora, te forma u kojoj intervju kombinujemo sa elementima reportaže. Prvi način nam omogućava naglašavanje sadržajnih karakteristika razgovora i ostavlja više “slobode“ čitaocu da tumači stavove, razmišljanja i kompetencije intervjuirane osobe.
Kombiniranje intervjua sa reportažom daje više “slobode“ novinaru da tumači i prenosi atmosferu razgovora, kombinirajući slikovite opise sa citatima.

REPORTAŽA
U reportaži nije potrebno pridržavati se principa obrnute piramide. Najvažnije informacije ne navode se u početku teksta, jer to u ovom slučaju čak nije ni preporučljivo. Zašto? Zbog toga jer je najvažnija funkcija lida u reportaži da privuče i zadrži pažnju čitatelja, kako bi on pročitao cijeli tekst.
Glavna zadaća dobre reportaže trebala bi biti slikovit i efektan opis događaja ili situacije, zašto se najčešće koristi neki ilustrativan primjer. Zbog toga je potrebno da se ovakvim tekstom “obratite“ svim čulima čitaoca – što se to u situaciji koju opisujete može vidjeti, čuti, namirisati, osjetiti? Nije dovoljno napisati samo neki zaključak kao što je “Palo je 3 metra snijega.“, jer je to stil jedne obične vijesti.

U reportaži je dobro koristiti se citatima, bez obzira na to koju situaciju pokušavate opisati, jer je to čini upečatljivijom i životnijom. Korištenje prezenta je također preporučljivo jer i na taj način reportaža dobija na neposrednosti i uvjerljivosti.

Budući da reportaža ne treba da ima “hijerarhijsku strukturu“ poput vijesti ili izvještaja, veoma je uobičajno ovakav tekst započeti opisima, koji se u daljem tekstu rafinirano isprepliću sa “uobičajenim“ činjenicama. Ponekad na efektan način u ovakav tekst možete ući i nekim citatom.
U reportaži je dozvoljeno i prvo lice jednine, odnosno potpuno subjektiviziranje impresije kojima želite obogatiti neki opis, ali to u ni u kom slučaju ne treba da je poistovjeti sa komentarom. Naime, ona jeste subjektivna jer je autoru dopušten “ličniji“ pristup nekom događaju, ali u njoj ne bi trebalo biti zastupljena komentatorska vrsta analitičkog razmišljanja.

Izvor: ”Mediji u vašim rukama”
Autor: O. Filipović
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić

Portal Akos.ba pratite putem aplikacija za Android i Facebook.