Snagom vjere do savršenstva duše: Obećanje je dug
Karakteran mladi čovjek u svom velikom hodu ka najvišim ciljevima ljudskog života mora u sebi nositi vrlinu održane riječi. Ona mora postati dio njega. Samo tako otvara put ka savršenstvu duše
Resulullah, a.s., rekao je: „Obećanje je dug.“
Ko ne izvršava taj dug spada u one koji ne mogu nositi odlike vrijednih i poštovanih. A kad bi samo mladi ljudi znali koliko u sebi nosi dragocjenosti održana riječ! Kada bi samo znali kako svijetli lik mladog čovjeka koji nosi u sebi tu vrlinu!
Susrećemo u životu razne ljude. Prolaze kao rijeka pored nas i uz nas. Stupamo u dodir, razgovaramo,oslanjamo se na njih u teśkoćama. I gle, izdvajaju se oni koji, kao nerazrušive visoke stijene, stoje iznad mora oblaka. To su oni u čije smo se vrline uvjerili. Takvi, ako su dali riječ, održaće je.
Ljude od riječi, oni koji ih vole i oni koji ih ne vole, poštovaće. Divit će im se.
Raspon ljudske riječi proteže se od najmanjih sitnica do bitnih stvari u životu, do njegovog smisla i same suštine.
Ako obećam vratiti pozajmljenu knjigu na vrijeme i vratim je – to je održana riječ. Ako obećam drugu da ću mu pomoći u nekom poslu i to obećanje ispunim – i to je održana riječ.
Iz niza održanih riječi rađa se pravi čovjek.
I zato od samog djetinjstva, od prvih izgovorenih riječi treba djetetu usađivati duh održane riječi, čvrste riječi, duh održanog obećanja. Nizati treba kamen po kamen gradeći velebnu zgradu karakternosti. Tu se mora biti uporan, snažan, nesalomljiv.
I gle, jednog dana pred nama niče veliki dvorac ljudskog srca, svjetao, blistav kao sunce, topao kao sunčani žar! Reći ćemo: „To je čovjek, čovjek od riječi!“
Kroz niz, naizgled sitnih djela, kroz čitav svoj život, gradio je strpljivo veliko djelo vjere u svom srcu. Gradio je održanu riječ, koju je dao svome Stvoritelju, Gospodaru svjetova. Već u mladosti on je obećao vjernost idealima svega dobrog i lijepog. U tom duhu pričao je u prvim svojim molitvama riječi temeljne odanosti Bogu. Taj zavjet, to obećanje, najveće i najsvijetlije, nije bilo obećanje trena ili dana. To je bilo obećanje života i čitavog postojanja.
Biti čovjek od riječi u tom najvećem obećanju, jeste podvig svakog onog čovjeka – mladića ili djevojke, koji teže savršenstvu svoje duše. Data riječ otvara džennetska vrata. Dobri čovjek lagahno ulazi kroz njih u neizmjernu Allahovu milost.
Prvi muslimani su ovu odliku nosili u sebi kao nešto normalno. Nisu ni u podsvijesti mogli pretpostaviti da mumin može biti čovjek koji ne drži do riječi. Ustvari, ne držati do riječi znači ne držati do svog brata, ne poštivati ga. Onaj ko ne poštuje drugog, ne poštuje ni sebe, jer ruši i baca u kaljugu svoj ugled i svoje ljudsko dostojanstvo.
To mumin ne smije činiti!!!
Evo jednog događaja iz prvih dana islama:
Pred hazreti Omera, r.a., drugog halifu, doveden je poslije nekog boja porobljeni perzijski uglednik Hurmuzan, kojega muslimani osudiše na smrt. On reče Omeru, r.a.: „Vladaru pravovjernih, žedan sam, pa nećete me valjda žedna ubiti?“ H. Omer naredi da se ne izvrši smrtna kazna nad njim, dok se ne napije. Kad je Hurmuzan uzeo u ruku čašu vode reče h. Omeru: „Jesam li siguran, vladaru pravovjernih, dok ne popijem ovu čašu?“ H. Omer mu zajamči sigurnost. Na to Hurmuzan baci čašu na zemlju i voda se proli. Pritom reče h. Omeru: „Održano obećanje je, vladaru pravovjernih, svjetlo koje sija!“ H. Omer ne prekrši svoju riječ i oslobodi Hurmuzana. Ovaj, vidjevši snagu h. Omerovog karaktera što ga je izgradio islam, sa oduševljenjem odluči da postane musliman! Kroz postupak H. Omera spoznao je snagu i veličinu islama. Spoznao je Istinu. Pošto je on bio mudar, H. Omer ga uze u red svojih savjetnika.
Primjera je bezbroj. Divna plejada prvih muslimana pisala je svojim karakterima veliku povijest ljudske vrijednosti.
Savjet je mudri: „Treba biti čovjek od riječi. Od najsitnijih obećanja do onog najvećeg.“
To je Pravi put. Zar ne?- Mumin upravo želi ići tim putem! To je njegov put!
Iz knjige: ”Snagom vjere do savršenstva duše”
Autor: Munir Gavrankapetanović
Za Akos.ba priredila: Aida Gabela
