U Bosni i Hercegovini ne postoji nijedno udruženje za zaštitu pacijenata, a samo jedan njen entitet ima zakon koji se bavi njihovim pravima.
 

Piše: Snježana Mulić-Softić (Sarajevo)

Zeničanka Irena Pajić-Marić imala je, kažu, glas anđela. Bila je profesorica muzike, humanitarka, članica nekoliko vokalnih grupa, solistička podrška bh. predstavnika na Eurosongu… Umrla je 23. novembra prošle godine u 35. godini.

Samo mjesec prije toga, bila je njena svadba.

“Na vjenčanju, tog 21. septembra, moja kćerka je sve vrijeme pjevala i svojim božanskim glasom zabavljala goste”, počinje priču njen otac Radomir Pajić.

Napadi gušenja koje je dobila u julu prošle godine, a koje su joj u ambulanti, a potom i u Kantonalnoj bolnici u Zenici, u početku sanirali injekcijama apaurina, s obrazloženjem da je uzbuđena pred vjenčanje, izgledali su isuviše bezazleno da bi iko živ pomislio da je oni vode do zadnje stanice.

Njeni roditelji, Anica i Radomir, danas smatraju da su za to isključivo krivi ljekari u Zenici i Sarajevu.

Svoje sumnje nisu iznijeli klinikama na kojima se liječila, niti su slučaj prijavili sudu, za što imaju svoje razloge i opravdanja, ali ih je tragična priča o mladoj Sarajki Selmi Hajdarević, koja je umrla početkom januara i čiji su roditelji, zbog sumnje u nesavjesno liječenje, podnijeli krivičnu prijavu protiv šest ljekara Kliničkog centra u Sarajevu (KCUS), ponukala da u javnost iznesu svoju muku.

Borba sa vjetrenjačama

“Ireni više ne možemo pomoći, ali javo iznošenje ovakvih slučajeva trebalo bi da pomogne svima onima koji se jednog dana nađu u sličnoj situaciji”, kaže otac pokojne Irene, koji smatra da bi tužba bila kao borba sa vjetrenjačama.

“Malo ko se to ovdje usudi, jer unaprijed zna da će biti teško bilo šta uraditi. Ljekari štite jedni druge i mislim da mi nemamo tako obrazovane medicinske vještake i advokate koji bi se mogli s njima uhvatiti u koštac. A da i ne spominjem koliko bi to koštalo, i to ne samo novca nego i vremena i živaca”, kaže Radomir.

Dok pokušava povezati riječi koje mu prekidaju česti uzdasi i suze, prisjeća se zadnja tri-četiri mjeseca u kojima je njegova kćerka prošla faze od “zdrave, sretne i perspektivne mlade žene, preko osobe koja ima povremene, naizgled bezazlene zdravstvene probleme, pa do vještačke kome i na kraju – smrti”.

Ljekari su uporno htjeli dokazati da je Selma dovedena na kliniku u teškom stanju, što apsolutno nije istina. Samo noć prije nego će pasti u komu, ona bila potpuno zdrava mlada djevojka, kaže njen otac. 

Irenini roditelji kao prvu u nizu osumnjičenih za nesavjesno liječenje njihove kćerke navode dr. Ferihu Čolaković, sa Odjeljenja za hematologiju Kantonalne bolnice u Zenici.

“Za vrijeme prvih napada gubitka daha Irenu je vodila dr. Čolaković. Ona ni u jednom trenutku nije rekla da je u pitanju ozbiljna bolest, pa ni kada je mojoj kćerki dijagnosticirana trombocitopenija, bolest koju karakterizira niska razina trombocita. Irenini trombociti su pali ispod 50, a za normalno funkcioniranje čovjeku je potrebno više od 150.000”, priča njen otac i dodaje da su joj tri puta snimali pluća i svaki put rekli da su potpuno zdrava.

Kada je njegova kćerka prvi put hospitalizirana, kaže da ju je dr. Čolaković pustila kući: “Rekla joj je: ‘Irena, ti si dobro, nema potrebe da ostaješ u bolnici, haj’ ti kući, a ja idem na godišnji odmor.’ Ali, od toga nije prošlo ni dan-dva, a Irena je ponovo dobila gušenje i završila u bolnici. No, tada ju je primio mladi ljekar – dr. Adnan Bureković, koji nam nije dao Ireninu medicinsku dokumentaciju, kazavši da to za to nema dozvolu dr. Čolaković.”

Narodsko i laičko objašnjenje dijagnoze

Menadžment Kantonalne bolnice u Zenici, međutim, odbija sve ove tvrdnje i ističe da im se “roditelji Irene Pajić-Marić nisu obraćali, u smislu da su podnosili žalbu ili primjedbe koji bi se odnosile na liječenje pacijentice, niti su podnosili zahtjev za izuzimanje medicinske dokumentacije”.

Krajem septembra, Irena je upućena na liječenje u Sarajevo, na Jedinicu intenzivne internističke terapije (JIIT) pri KCUS-u, gdje Pajićima prvih sedam dana niko ništa nije govorio: “Jednom su nam rekli da je naša kćerka van životne opasnosti, a drugi put da ne znaju šta joj je.”

Porodica je potom pokrenula veze u klinikama od Srbije, preko Velike Britanije, pa do Australije i Tasmanije, gdje su tamošnjim ljekarima slali kćerkine medicinske nalaze. Ti ljekari su, navode, Pajiće ohrabrili i dali im nadu, kazavši da je riječ o izlječivoj bolesti, pogotovo za tako mladu osobu.

Međutim, nada je brzo ugašena.

“Samo smo je jednog dana našli uspavanu. Kako je tad zaspala, više se nije probudila”, govori kroz suze Irenin otac, dok majka dodaje: “Mi smo im vjerovali, a oni su ubili naše dijete. Pustili su je samu da umre, što se vidi iz otpusnog lista, na kojem piše da je umrla u nula sati i nula minuta. Pa, ko će povjerovat u to?”

Opširnije na portalu AJB:

Slagalica smrti

Izvor:  balkans.aljazeera.net