Sjećanje na Mustafu Busuladžića: Širk titoizma u bošnjačkom narodu
Pred dušu Mustafe Busuladžića (1. april 1914. – 29. juni 1945.)
Piše: Dž. Latić
I kada Ibrāhīm reče:“Gospodaru moj, učini ovaj kraj sigurnim i sačuvaj i mene i potomke moje da se klánjamo kumirima (en na’bude’l-asnām), / oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli…“ (14, 35-36);
(Ibrahim reče):“…Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa širkom ne miješaju; oni će biti na Pravome Putu“ (6, 82);
Oni vam se zaklinju zato da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodom grješničkim! (9, 96)
1938. godine veliko imansko srce, Mustafa Busuladžić, u Glasniku je objavio svoj slavni esej pod naslovom:“Islam i socijalizam“. Da podsjetimo: u to vrijeme su evropski kontinent razdirale dvije nasmrt sukobljene ideologije i prakse: komunizam i nacional-socijalizam /fašizam, koje su se borile za prevlast u svijetu, a samo godinu dana kasnije, te su ideologije evropske narode gurnule u Drugi svjetski rat, sa manje-više poznatim posljedicama. Evo nekoliko glavnih misli koje je rahm. Mustafa zapisao u spomenutom eseju:“Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju; oni nisu riješili socijalno pitanje; kao dinamičke sile, komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola; kobne su posljedice mentaliteta koga je komunizam stvorio u svijetu: ekonomska dobra proglašena su za vrhovni princip života, a idealne vrjednote za laži i iluzije…; čovječanstvo se našlo na bespuću ideja…, zato ono luta od doktrine do doktrine i pada u naručje sad jedne, sad druge krajnosti: pogibelj je očita ako se ne nađu putevi izlaza…;marksisti traže ukidanje religije i borbu protiv nje do istrage; oni smatraju da je religija laž izmišljena u svrhu ugnjetavanja nezaštićenog proletera; u dvoboju koji se danas bije između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog…; islam se bori protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u ime života, čovjeka i kulture, slobode, savjesti i dostojanstva; islam uzdiže moral i teži za kulturom srca i duše, za razliku od komunizma koji siromaši ljudske duše, dovodi do animalnosti i poriče ideju morala; u pitanju demokracije islam se razilazi s marksizmom; dok komunizam teži za diktaturom proleterijata, islam je demokratski i jednako gleda sve ljude i isključuje svaku klasnu i rasnu razliku; u pitanju univerzalnosti – dodiruju se, jer islam kao i marksizam zabacuje fašističko-rasistička shvatanja i nacionalni šovinizam; nasuprot klasnoj mržnji koju marksisti ističu, islam univerzalnim bratstvom obuhvata sve ljude…“Itd.
Odmah po nasilnom uzimanju vlasti u Jugoslaviji,sljedbenici komunističkog kumira, Jošue / Josipa Broza zvanog Tito (inače, vanbračnog sina austrijskog Jevrejina i njegove služavke, izvjesne Slovenke, člana Kominterne, agenta NKVD-a, sovjetske tajne službe i intimus Josifa Visarionoviča Staljina), u fanatizmu „klasne mržnje“, strijeljali su ovog pisca –vizionara 29. juna 1945.godine zbog spomenutog eseja i njegove antistaljinističke knjige „Muslimani u sovjetskoj Rusiji“ (strijeljanje je izvršeno pokraj Željezničke stanice u Sarajevu na dan kada nastaje ovaj tekst, mezar ovog učenog šehida nikada nije pronađen), a odmah potom pozatvarali sve medrese i tekije, zabranili rad mekteba i šeriatska vjenčanja, donijeli zakon o zabrani islamske nošnje za žene, pohapsili i poubijali cvijet bošnjačke i albanske muslimanske inteligencije, porušili između 30 i 50 džamija samo u Bosni, jednom riječju: započeli prisilnu ateizaciju društva i države. Kasnije su, iz raznih političkih razloga, prije svega onih vanjskih, unekoliko odustali od svoje staljinističke prakse i marksističke utopije, ali glavni tok titoizma – kao verzije marksizma –lenjinizma- staljinizma, ostao je isti, posebno kad su islam i muslimani u pitanju.
Vjerovatno kao odgovor na esej već ubijenoga Mustafe, godine 1952.titoistički ideolog i budući akademik ANUBiH-a, Enver Redžić, u svojoj knjizi „Zašto se i kako marksizam bori protiv religije“, nekoj vrsti brevijara za titoiste u njihovom polustoljetnom zatiranju religije, posebno islama, piše:“Činjenica da je religija opijum naroda i da služi interesima eksploatatorskih klasa određuje njen reakcionarni karakter, i zbog toga jē marksistička partija, a pod njenim rukovodstvom i radnička klasa kao najnaprednija i najrevolucionarnija društvena klasa, odbacuje i vodi borbu za potpuno oslobođenje masa od religioznog tlačenja. U članku „Socijalizam i religija“ Lenjin je ovako formulisao stav marksističke partije prema religiji:“U odnosu prema Partiji socijalističkog proleterijata religija nije privatna stvar. Naša partija je savez svjesnih avangardnih boraca za oslobođenje radničke klase. Takav savez ne može i ne smije da se indiferentno odnosi prema nesvijesti, tami ili mračnjaštvu u obliku religioznih vjerovanja. Mi zahtijevamo potpuno odvajanje crkve od države da bismo se borili sa religioznim mrakom čisto idejnim i samo idejnim oružjem – našom štampom, našom riječju. Ali mi smo osnovali svoj savez RSDRP i među ostalim, baš radi takve borbe protiv svakog religioznog zaglupljivanja radnika. A za nas idejna borba nije privatna, nego opštepartijska, opšteproleterska stvar“; „…Nema nikakve sumnje da naš društveni razvitak ( u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji-op.a.) ide upravo onim pravcem koji su naučno predvidjeli klasici marksizma-lenjinizma Marks, Engels i Lenjin i da će on u svome rezultatu dovesti do potpunog iščezavanja religije…“
Dakle, komunisti-titoisti se bore za to da vjeru u potpunosti eliminišu iz svih tokova društvenog i političkog života („religija je privatna stvar pojedinca“) inaugurirajući pravilo da je religija odvojena od države, što nikako ne znači da je za komunističku partiju država odvojena od religije. Dapače!
Drugo, kao neprevaziđeni manipulatori i skrivači svojih zlodjela, komunisti-titoisti (Lenjin i Redžić) vrše nasilje nad jezikom: do „potpunog iščezavanja religije“ nije došlo nikakvim „čisto idejnim i samo idejnim oružjem“, već masovnim ubijanjem vjernika i svih „ideoloških neprijatelja“ koje su komunisti-titoisti, u istovrsnom nasilju nad jezikom i istinom, nazivali „neprijateljima naroda i države“.-U takvoj „pedagogiji ubijanja“ (S. Courtois) komunisti su – prema autorima Crne knjige komunizma (Le livrenoir du communisme-Crimes, terreur, represion, autori: StephaneCourtois i dr.,Robert Laffont, Paris 1997. –u prijevodu Zehre Droce na bosanski, Bosančica-Print, Sarajevo, 1999.) – ubili najmanje 96 miliona nedužnih ljudi računajući sve zemlje u kojima su nasilno došli do vlasti. Nažalost, u taj broj nisu uračunati zločini titoizma na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Prema posljednjim istraživanjima, taj broj se kreće između pola miliona i milion nedužno ubijenih ljudi, a na ljestvici najvećih masovnih ubica u XX.stoljeću, Jošua /Josip Broz se nalazi na 13. mjestu.
Opširnije na portalu Preporod.com