Sjećanje na 16. juni 1992. godine
Sjećanje na napad srpsko-crnogorskog agresora na Mostar
Sjećanja, smještena u nekom uglu mog pamćenja, i kad god ih pozovem ona su tu, tu da posvjedoče
Da posvjedoče surovost savremenog doba opterećenog nekorisnim znanjem,
Da posvjedoče okrutnost današnjeg čovjeka neopterećenog istinskom vjerom.
I, da posvjedoči kako mi bezbrižno djetinjstvo i sanjivi dani rane mladosti, preko noći, bez smisla postaše. Pa umjesto da slušam pjev proljetnih ptica, ja osluškujem odjeke ubojitih topovskih plotuna.
I, umjesto da udišem miris raznobojnog cvijeća – ja se kadim zadahom otrovnog baruta.
Sunce je i tad kao i sad, nesebično svoju toplinu slalo, ali meni se ledila krv u žilama, zimska mi odjeća nije suvišna bila.
I taj dan se pokorno smijenio al’ sviknutog smiraja nije bilo.
I, noć je pala, al’ počinka nema.
Još prije me bol sa snom zavodila, uzalud mi ga je i noćas dozivati.
Pokreti u okovima bolesti nemilosrdne, duša u ropstvu tijela nemoćnog, a srce drhti k’o uhvaćena ptica!
Ja Rabbi, ja noćas nemam oružja drugog, osim sabura, ako ga imam, i koliko ga imam, i dove koje ti upućujem ako je primiš.
Ja Rabbi, prvi put otkad ovu bolest imam i više želja osim one jedne, da ozdravim – nemam.
Ja Rabbi, ja tebe molim da me sačuvaš od toga da vidim lice dušmansko, katilsko – da me sačuvaš od toga da gledam da mi sestre zlostavljaju.
Ponavljah molitvu, tiho i sporo, brzo i glasno, da skrenem tok uzavrelim mislima, da ne čujem ono što je k’o grom glasno, i da ne vidim ono što je kao dan jasno.
Sreća pa je noć kratka i ne osjetih kad svoj veo diže. Al’ osjetih kad zora dahnu. Sitan zveket gazijskog oružja kao spasonosan šapat, novo jutro najavi.
Pukoše okovi dušmanski poput slabe spletke sotonske.
I sloboda svanu i sunce granu kao nikad do tad.
Ja Rabbi, ja zasigurno znam i ubjedljivo znam iz ugla ovog, među četiri zida, da je ovo Tvoja volja Tvoje htijenje, Tvoj emar. Pa neka Si slavljen i hvaljen, kad god osvane i omrkne, svakim damarom moga tijela, svakim treptajem moga oka. Neka si slavljen, i u podne i pred večer, i kad tama noć obavije, i kada se u san zavedem neka Ti zahvaljuje moj dah, i kada umrem – moja duša i moj prah.
Ali još sam tu na poprištu dunjalučkog megdana da otrpim udarac sudbine, da osjetim bol života.
Težak oblak nad dušu mi se nadvi, bistra kapljica iz oka rohnu na cvijet mladosti,
što u jeku proljeća pokošen bješe. I ovu slobodu smo mirisom miska platili
Ja Rabbi Ja Rabbi šehadet im prihvati…
Eh, da mogu odvezati uzdah, čini mi se do neba bi doseg’o i da pustim suzu k’o da bi ovaj kamen pokrile.
Ali ne, ne plači za onima koji su svoje prolazne živote pogodili za vječno uživanje.
I ne tuguj za onima koji bi se jedino, samo zato na dunjaluk ponovo vratili da svoje živote opet dadnu za istu stvar.
„I ne recite za one koji sa na Allahovu putu poginuli „Mrtvi su!“ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!
El – Bekare 154. – El – Fatiha!
Piše: Razija Maksumić
Akos.ba
