Sjećanje kao alat za poboljšanje vještine opažanja
Percepcija ili opažanje je složen proces pri kojem mozak organizuje informacije prispjele iz različitih čula, pri čemu dobivamo smislenu cjelinu. Kada vidimo cvijet, mi najčešće znamo da je to cvijet. U našem mozgu, u ‘ladici’ za predmet koji stoji u vazi, dužine izdanka tridesetak centimetara, sa zelenim listovima i bijelim laticama, te žutim prašnikom, stoji riječ udešena iskustvom, riječ od šest slova abecede, raspoređenih tako da pri izgovoru dobivamo ono što mi zovemo cvijet. Sve to dešava se u milisekundama, a kada bismo čitav proces razložili u ovim redovima, zasigurno bi nam ovaj rad bio nedovoljan za prikaz kompleksnosti čitavog procesa opažanja jedne tratinčice.
Za akos.ba piše: Ozrenka Kadrić (više tekstova pogledajte na :trogledalo.com)
Koliko često svjedočimo da dvije osobe koje gledaju istu stvar, imaju različitu mentalnu sliku iste? U pozadini ove pojave nalaze se percepcijske, opažajne iluzije, najčešće vizuelne prirode. Ponekad, kada vidimo nešto, mi rekonstruišemo realnost – informacije organizujemo onako kako ih mi želimo vidjeti. Ponekad to radimo jer je takva (re)konstrukcija realnosti u nekom trenutku našeg život imala vitalno značajnu funkciju. Za ženu koja je doživjela nasilje od strane starijeg krupnijeg muškarca u ranom djetinjstvu, svaki stariji krupniji muškarac može biti i ostati potencijalna prijetnja, i u ovom slučaju riječ je o (za tu osobu) smislenoj percepciji, naučenoj kroz iskustvo.
U svjetlu Kur’ana, možemo uočiti i da su naše percepcije udešene različitim duhovnim stanjima. Kada smo na društvenim mrežama, i ugledamo poznanike kako borave na otoku u hladovini borovine pored mora, naša neobuzdana zapovjednička duša – nafs al-amara, može posijati sjeme misli koje će biti uzrokom emocije zavisti. Ova emocija će suziti naše vizuelno polje, što u našoj percepciji pojačava sliku zavisti – ‘oni imaju, ja nemam’.
Na koji način nam zikr, sjećanje na Gospodara može pomoći da bolje koristimo naša čula, i uskladimo naše percepcije sa onim što se nalazi u objektivnoj realnosti? Ako u trenutku emocija koje sužavaju našu percepciju (poput zavisti, ljutnje, straha, srama), kao naviku izgradimo sjećanje na neko od Allahovih imena, ili u praksu uvedemo uzvik zahvale ‘elhamdulillah’ (njegujemo emociju zahvalnosti), sa svjesnim naporom da promislimo šta je to na čemu smo zahvalni, na mentalnu sliku koja nam govori ‘oni imaju, ja nemam’, možemo dodati ono što se nalazi u našem okruženju u tom trenutku. Tada možda možemo vidjeti laptop, hranu, ili osobu koju volimo i koji nas voli, možda se u tom trenutku prisjetimo i da osoba koja je na odmoru ima velike životne izazove koje mi nemamo. Najzad, cilj je pronaći mjesto velikodušnosti, širokogrudnosti, mjesto suprotno zavisti, bilo sjećanjem na dobročinstvo Gospodara, bilo da i sami izaberemo čin velikodušnosti, kako bismo razotkrili veo koji nas drži u prividnom zatvoru naše duše.
Na ovaj način, možemo razotkriti i druge opažajne iluzije, jer ‘srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju’ (Kur’an, 13:28, Korkut), a tek nakon što dođemo u stanje opuštenosti i smirenosti, što je stanje prirodnosti, fitreta, u stanju smo izaći iz zaborava, gafleta, i aktivirati naše više moždane centre, uključujući i one duhovne, koji nam pomažu da stvari opažamo iz mnoštva uglova, i time ‘bolje vidimo’ svijet oko sebe.
akos.ba
