Sevdalinsko u ljubavi prema Bosni

I veliki znalac, kakav je bio profesor Munib Maglajlić, bio je ponesen jasnim sevdalinskim senzibilitetom, te pjesmu koja to nije, prepoznao kao sevdalinku.

U prvo izdanje antologijskog izbora „101 sevdalinka“ iz 1977. godine Maglajlić je uvrstio pjesmu „Put putuje Latif-aga“. Pjesma je preuzeta iz prvog toma obimne zbirke Vlade Miloševića, a koji ju je zabilježio u Banjoj Luci od Mehmedalije Selmana.

Trideset i tri godine  kasnije – u drugom izdanju antologije pod istim naslovom, „101 sevdalinka“ – Maglajlić ovu pjesmu nije uvrstio.

            Snažan sevdalinski senzibilitet zavarao je i izvanrednog poznavaoca sevdalinki da previdi objekt Latif-agine žudnje:

Put putuje Latif-aga,

sa jaranom Sulejmanom!

Progovara Latif-aga:

„Moj jarane, Sulejmane,

je l’ ti žao Banje Luke?

Banjalučkih teferiča,

i tekije Hadžkadića

i jalije Tetarića,

Kul-mahale Dervišića,

akšamluka kraj Vrbasa?“

            Bez ikakve sumnje, lirske slike kojima pjesnik dočarava emotivno stanje snažne čežnje centralno su mjesto u poetičkim određenjima sevdalinke, ali u ovoj pjesmi te lirske slike ne podražavaju ljubavnu čežnju prema dragom ili dragoj već prema rodnom kraju. Preljevanje jednog senzibiliteta, koji je najsnažnije provrio u sevdalinci, u žanrovima koji nisu ljubavnog karaktera sasvim je prirodno, jer baštinici jednog tako dominantnog žanra kakva je sevdalinka, nužno su skloni da to isto emotivno stanje prepoznaju i u drugačijim prilikama.

            Komprimirana emicija koja nastaje u istim okolnostima kao i sevdisanje, ovo je pjesničko uobličenje sasvim je prirodno predstavilo, ne samo širem auditoriju nego i vrsnim poznavaocima, kao sevdalinku, iako ona to ni po čemu nije.

            Senzibilitet kojim je pjesma o Latif-agi dobrano natopljena nastaje u okolnostima koje su po svemu sevdalinskog ustrojstva: zaljubljeni i ljubljeni su daleko; što je razdaljina veća, veća je i čežnja; sjećanjem na trenutke druženja s voljenim, zaljubljeni se nekome jada nad svojim bolom. Svi su ovi elementi u potpunosti prisutni, samo je zaljubljeni Latif-aga a ljubljena je Banja Luka. Budući da je objekt ljubavi nešto drugo, a ne djevojka, pjesma ne može pripadati korpusu sevdalinki. Određivanjem objekta ljubavi, precizno definiramo kom žanru pripada neka pjesma. Budući da se radi o ljubavi prema rodu, pjesma pripada rodoljubivoj lirici, koja u bošnjačkoj usmenoj književnosti nije osobito brojna.

            U samoj strukturi ne prepoznajemo nikakve razlike između ove pjesme i sevdalinke, pjesma je uobličena u čestom obrazcu sevdalinke „uvod plus lirski monolog“, ima manje od petnaest stihova i zapamtila je određena lokalna obilježja, čime se i na strukturnom planu u potpunosti primakla poetičkim osobinama i osobenostima sevdalinke. Sve ove dodirne tačke između pjesme o Latif-agi i sevdalinke ukazuju na razložno miješanje ovog pjesničkog uobličenja sa najznačajnijim lirskim žanrom bošnjačke usmene lirike.

            Tanka linija koja pjesmu snažno odvaja od sevdalinki jeste „objekt ljubavi“ – umjesto dragog bića ovdje je to rodni grad. Snaga emocije koju Latif-aga pokazuje nabrajajući lokalitete toliko je snažno zabljesnula da je nužno dolazilo do stanovitih previđanja u njezinu žanrovskom određenju. Pjesnik tako maestralno gradi refleksiju unutarnje čežnje i ljubavnog naboja, da recipijent u potpunosti zaboravi da to nije ljubav prema ljudskom biću nego prema prostoru. Lokalna obilježja kao jedna od važnijih poetičkih odrednica žanra sevdalinke, što znači da su recipijenti u potpunosti navikli na spominjanje lokaliteta: gradova, mahala, sokaka, rijeka, u ovoj pjesmi ni po čemu nisu remetila naučeni motivski lanac. Štaviše, recipijenti su na temelju ove pjesme izgrađivali ideju da mora postojati takozvana „sevdalinka o gradovima“, što naravno ne može biti.

            Na isti će način i pjesma, doduše malo manje raširena nego li je bila prethodna, sevdalinsku čulnost također preoblikovati u rodoljubivu osjećajnost:

Beg Ali-beg ikindiju klanja,

siv mu soko na serdžadu pade.

Nema kade selam da predade,

već on pita sivoga sokola:

”Siv sokole, sivoga ti perja,

jesi l’ skoro od Bosne ponosne?

Igraju li ati Atlagića?

sijaju li toke Sijerčića?

s’jevaju li sablje Fejzagića?

pucaju li puške Đumišića?!”

Pjesmu o Ali-begu je pjevao Hamdija Šahinpašić iz Pljevalja, a zabilježio je Munib Maglajlić.

Kao što se lahko da primijetiti, pjesma je također uobličena kao „uvod plus lirski monolog“, a izbor vrste stiha bio je najrašireniji oblik – nesimetrični, epski deseterac. Zaljubljeni se nekome jada na svoj bol, velika udaljenost pojačava čežnju i želju za blizinom, sjeća se trenutaka bliskosti, lokalna obilježja u vidu imena lokaliteta i imena ljudi. Dakle, i u ovom pjesničkom uobličenju nailazimo na sve elemente koji sevdalinku odvajaju od lirske ljubavne pjesme koja nije sevdalinka, s tim što, kao i prethodnom primjeru, komprimirana čulnost nije usmjerena ka dragom biću nego ka rodnom kraju.

Velika čežnja koju Ali-beg osjeća prema svom kraju ni po čemu se ne razlikuje od čežnje i ljubavnog zanosa koje će neki momak osjetiti prema dragoj djevojci. Njegova ustreptalost i nestrpljenje za saznanjem o dragoj, na isti način predočavaju teško emotivno stanje zaljubljenog kao i u sevdalinci.

U prvoj pjesmi Latif-aga se obraća svom saputniku, „jaranu Sulejmanu“ i pita ga da li mu je žao Banje Luke, na isti način kako će i Ali-beg prekinuti namaz kako bi upitao sivoga sokola da li je „skoro od Bosne ponosne“. U objema pjesmama, lirski subjekt je udaljen od svog kraja – u prvoj je rodni kraj predstavljen užom lokalizacijom u vidu urbanog naselja, Banja Luke, dok je u drugoj rodni kraj predstavljen imenom zemlje – Bosna. Odatle možemo zaključiti da su se Latif-aga i njegov saputnik udaljili od Banja Luke za kojom tuguju, ali možda ne i od Bosne, dok je udaljenost Ali-begova neuporedivo veća, što će naravno izazvati i snažnija emotivna stanja. Pjesnička oblikovanja čulne impregniranosti znatno su višeg napona u drugoj pjesmi, a što saznajemo iz scene „nema kade predati selama“, što oslikava čovjeka nemirnog čak i u samoj molitvi. Snažna Ali-begova briga za domovinom nužno će prekinuti čak i „razgovor s Bogom“, jer je neutaživa njegova tuga usljed udaljenosti od domovine. U ovoj će se pjesmi pojava sokola tretirati kao simbol porijekla visokog staleža, a s jedne, i svakako glasnika, s druge strane. Visoki društveni sloj ogleda se najprije u tituli glavnog protagoniste, „beg“, a potom i u činjenici da bilo koji soko mora biti iz Bosne – „jesi l’ skoro od Bosne ponosne?“ – čime lirski subjekt ni po čemu ne sumnja da i soko nije nekako „od Bosne“.

Činjenica da niti Latif-aga od Sulejmana, niti Ali-beg od sokola, ne dobijaju tražene odgovore, ukazuje na visoki stepen poetske bliskosti ovih pjesama sa sevdalinkom. I ove rodoljubivo-patriotske pjesme, kao i sevdalinke, nemaju potrebu za cijelom pričom. Dovoljan je tek onaj dio koji najsnažnije reflektira emotivni naboj zaljubljenog. Oba junaka, kao i brojnim tekstovima sevdalinki, svoj monolog oblikuju kao svojevrsno nabrajanje – u ovim slučajevima obojica redaju različita pitanja oblikujući jedno. Sama tehnika nabrajanja, koja se u sevdalinci ne pojavljuje u nekom određenom gradacijskom slijedu, funkcionira kao postepeno pojačavanje intenziteta određenog emotivnog stanja. Tako će u prvom primjeru Latif-aga nabrajati Sulejmanu čega bi mu sve moglo biti žao od Banja Luke i u Banjoj Luci, dok će Ali-beg, onako kako i priliči plemiću izvan domovine, nabrajati porodice koje je upamtio po nekoj vještini. Latif-agino nabrajanje sadrži mjesta i vrste različitih druženja: teferič, tekija, jalija, mahala, akšamluk, što je i prirodno jer razgovara s jaranom, dok će Ali-beg, budući da pita sivoga sokola, nabrojati ratničke vještine, odlikovanja i oružja: atovi, toke, sablje i puške. Odnosno, budući da je središte stvari sâmo emotivno stanje, a da je sve ostalo podređeno njemu, maestralni pjesnik i jedne i druge pjesme, prema mjestima i pojmovima koji su rodoljubivoj pjesmi razlogom njezina nastanka, odabira odgovarajuće okolnosti. Time, zapravo, pjesnik određuje središte svog interesovanja na temelju kojeg će tražiti najsretnije poetsko rješenje.

Ovakve pjesme ukazuju na modele pjesničkog oblikovanja koji nisu prisutni samo u  sevdalinki nego se mogu javiti i u nekim žanrovima, koji, pritom, u načelu nemaju poetički dodirnih tačaka s ljubavnom pjesmom. Ukoliko pogledamo lirsku pjesmu u najširem smislu, ljubavna i rodoljubiva pjesma nemaju ama baš ništa zajednočko, dok, kako smo to pokazali s ova dva primjera, bošnjačka usmena lirika dijeli sevdalinski senzibilitet, strukturu, čak i neka poetička obilježja unutar svojih različitih žanrova.

Lirska uobličenja usmenog izraza Bošnjaka kao svoje središnje mjesto prepoznaju sevdalinku, i to na način da su svi ostali žanrovi nekako podređeni njoj, ali ne samo na razini estetike, već i motiva, poetike, strukture, versifikacije i slično. Činjenica da su propitivani primjeri već odavno doživljavani kao sevdalinke, ukazuje na neizrecivost senzibiliteta iz kojega su pjesme i izniknule, dok paralela poetičkih osobina i osobenosti pokazuje nevjerovatnu sličnost emotivnih stanja.

Sve to zajedno pokazuje kako je bošnjački lirski izraz potčinjen snazi čežnje i uzdaha, bez obzira da li se radi o dragoj ili o Domovini, što dobrano razlikuje ove rodoljubive pjesme od rodoljubive poezije drugih južnoslavenskih naroda. Kao što se dâ primijetiti, u ove se dvije pjesme nije reflektirao nikakav povijesni događaj, nikakav međunacionalni ili međudržavni sukob, ne iskazuju se nikakave negativne ocjene nekog „nacionalno drugog“ – jedino čime se pjesnik bavi, bavi se sobom i vlasitom ljubavi prema rodnom kraju i prema Bosni.

I ove pjesme, kao i one sa snažnim mitološkim slojem iz najstarijih vremena, sadrže stanoviti senzibilitet, koji je temeljno poetičko načelo sevdalinke. Budući da ovakvi primjeri nisu zabilježeni u drugim nacionalnim usmenim književnostima Balkana, te da nisu nigdje drugdje ni mogli nastati, ukazuju da se sedalinska čulnost preljevala i na one žanrove kojima sama po sebi nije bila svojstvena, te da je stoga sevdalinka originalni proizvod tradicije i svijesti Bošnjaka.

Sead Šemsović, Usmena poezija Bošnjaka

Akos.ba