Selmini dlanovi
Čovjeka možeš poznavati cijeli život, ali kada mu zaviriš u dlanove onda to nije poznavanje već slika koja se uokvirila surovom stvarnošću, okačena kao u nekom muzeju da sačeka oči koje umiju gledati. Stisak ruke na čijem dlanu se inati linija života okićena žuljevima umjesto lovorikama, i pogled ravno u oči kako to samo znaju ljudi kojima orasi u džepu ne zveče.
Nakon završene ugostiteljske škole u Sarajevu, odmah mu ponudili posao u hotelu “Nacional”, u onom hotelu o kojem Dino Merlin ispjeva pjesmu, ali Selmo Hakalović to odbija i vraća se svom babi Aliji i majci Ćatibi u Višnjevice. Ubrzo odlazi u JNA te po povratku 1979. godine, zapošljava se u “Turist” Konjic. Već 1981. godine, ženi izabranicu svoga srca Šabanu iz Strgonica, ili kako su je svi zvali Šabanija. I lijepa i čestita, a tek dobra duša, evlija, ispriča mi Selmin brat, a moj školski drug Sejad. To je ona osoba koja ima jedan veliki stepen u vjeri koji dostiže samo onaj ko se potpuno, dušom i tijelom, tajno i javno, pokori Uzvišenom Allahu. Kada su dobili prvo dijete, kćerku Sanelu, zbog Selminog posla odlaze u Čelebiće kao podstanari kod Mehmeda Cere. Koju godinu poslije vraća se u rodno selo koje više nikada nije napustio. Nakon Sanele supruga Šabana rodi mu još, Amelu, Mirnesu, Lejlu, Aliju, Semira i Amnu. Sedmero djece! Nisu se obazirali ni na rat ni na glad poslije, jer Selmo i njegova Šabana vjerovali su u Boga. Vjerovali su da svako dijete dolazi na svijet sa nafakom koju mu je Uzvišeni Allah odredio. Radili su danonoćno na zemlji i podizali djecu. Kada su neki nakon rata vjerovatno po prvi put gledali film pa slučajno pregledali onaj od “oskarovca” Danisa, “Ničija zemlja” pohrlili da dobiju komad za sebe, Selmo i Šabanija su ostali na babovini, obrađujući svoje. Oteto prokleto, naučio je. Zato je sa komšijom Hrvatom koji se odselio pogodio da obrađuje i njegovu zemlju za veliku nadoknadu, od preko hiljadu maraka godišnje. Baveći se isključivo poljoprivrednom proizvodnjom i stočarstvom, imao je više od stotine ovaca, po četiri krave i konja. Valjalo je svojim rukama zaraditi samo za tu nadoknadu, a tek zaraditi da sa sedmero djece živi, odgaja ih i školuje.
A svakom djetetu bar srednju školu je omogućio. Sanela je završila fakultet! Prvo nastavnik likovne kulture a kasnije profesor kiparstva. Amela je bila upisala Zdravstveni fakultet u Sarajevu i odustala, nije se moglo, a Semir, šesto po redu dijete, bio upisao fakultet agronomije ali nije se moglo izgurati. Život ga natjerao da se vrati na selo i da agronomiju živi kao i njegov otac na svojim dlanovima. Čestita djeca kao i njihovi roditelji.
A nije lahko, kada za kilu eksera treba otići do Konjica. Valja se boriti sa divljim svinjama koje mu neke godine uništiše sav krompir, ili sa medvjedicom koja mu uništi veliki plast sijena i trideset stabala šljive. Ništa mu vlast nije nadoknadila. Kako prodati ono što proizvede kada više u Buturović Polju nema pijačnog dana jer se nema kome prodavati, a do Konjica valja izgubiti dan. Selmi dolaze na kućni prag jer ono što danas zovu organska proizvodnja, za drugu on i ne zna. Sa stajskim gnojivom, na čistoj zemlji, natopljenom vodom sa čistog izvora, njegova mrkva, krompir, luk, grah, paradajz i razne vrste voća, za koje dobija samo zlatne medalje na sajmovima. Kupci mu kući dolaze. Ali valja ustati prije svitanja i lijegati kasno noću nakon što stoku namiri, a ne pričati o umoru. I taman kada su djeca porasla, počela se udavati, Selmo i Šabana okusili slast života, njegova Šabanija odlazi na onaj ljepši svijet. Selmo nastavlja dalje sa djecom. Koju godinu poslije, za majkom Šabanijom odlazi i njegova najstarija kćerka Sanela. Allahu bile draže!
A Selmo radi više. Ne staje! Ako je nekada imao i dio noći sada se tamo nastanila nesanica. Zato ustaje rano, naloži vatru, pospremi kuću. Veli da ne smije puno ni spavati. Petkom redovno odlazi do Konjica. Nekoliko puta dok sam prolazio vidim ga na “Trgu državnosti Alije Izetbegovića” kako zadovoljan šeta sa unucima. Ne zaustavljam se, prođem da mu ne remetim mir. Jer oni su Selmina jedina država i njena državnost. Djeca!
Nedavno odlazim do mog školskog druga, Selminog brata i srećem ga tamo. Gledam ga, i vraćam lik od prije četrdeset godina. Selmo u snježno bijeloj košulji sa leptir mašnom i crnim pantalonama na čijoj pegli bi i muha bila ranjena. Sada sa sijedom kosom i bradom koja mu dodaje makar dvadeset godina više, zarasla da sakrije onu tamnu sjenu što mu je sudbina ostavi na licu kada mu ukrade veliki snop sunčevih zraka. Ljudina!
Poželim se ogledati na licu čovjeka jer nema boljeg ogledala od lica ljudskosti na kojem se oslikali teret, poštenje i patnja. I meni, i svakom ko se još čovjekom hoće zvati. Dok mi priča o svojim zemljoradničkim poslovima obuzima me stid kao da stojim pred sultanom a ne pred insanom kakav se treba biti. Spuštam pogled na njegove ispružene dlanove. Na njima teška priča, nikad ispričana.
– Sve! Sve sam ja sa ovim mojim rukama… Podrhtavaju mu dlanovi kao i osušene usne na kojima se riječ ne umije ugnijezditi. Lakše bi Selmo preorao sve Višnjevice, one Ćekine njive i cijeli Rasvar, nego li govorio.
– Meni ne treba nova košulja. Šta će mi? Nek’ mi je ova čista. Samo neka mi djeca imaju…
Nakon ove rečenice nisam podizao pogled bojeći se šta ću ugledati u njegovim očima. Zagledan u Selmine dlanove na kojima se ispisao život obilježen bolnim žuljevima. Život čovjeka koji ostade životariti u pitomoj dolini Klisa. Tamo gdje pečeni kesteni najljepše mirišu, gdje trešnje najslađe soče. Tamo gdje neki dolaze da bi ukrali rijeku. Tamo se još ezan sa munara čuje, i zvono sa crkve odjekuje. Ali tamo je sve manje čovjeka. Iz škola pred zatvaranjem umjesto djece izlaze uzdasi. I kao da je sve zapisano baš na Selminim dlanovima. Patnja!
Piše: Said Šteta, književnik i novinar
